ne samo u to doba, nego i mnogo kasnije, srednje-vjekovna vlastela, ne zadovoljavajuci se sluca jnim brodolomima, nastojala su ih pomnoziti paljenjem yvaravih ognjeva«') i odasiljanjem nevjernih pilota brodovima u pogibli, samo da se brod sto prije razbije, pa da oni na temelju »iusa naufragi!« dodu do plijena. A ti su se zlocinacki obicaji mjestimice odrzali jos u XV. stoljecu.
   Kad se sve to uzme na um, je li cudo, sto Mlecani nisu ni mogli ni smieli pioviti bilo pu-cinom, bez nautickih pomagaia, bilo uzduz tali-janske obale, koja nema nikakovih prirodnih, a premalo umjetnih zaklonista u razmacima katkad od stotine kilometara? I je li cudo, sto su Hrvati, znajuci, da su Mlecani prisiljeni pioviti po nji-hovim vodama, nastojali da tu njihovu nevolju iscrpu u svoju korist? S druge pak strane, kako da se usudi tudi trgovacki brod da piovi nasim arhipelagom, da noci u nasim prirodnim lukama i zaklonistima, ako mu je hrvatski vladar i narod u primorju i na otocima neprijatelj? Kako da se takav brod s malobrojnom momcadi, jer trgovacki brodovi posebnih veslaca nisu ni imali, kako da se obrani pred pohlepom za plijenom onodobne vlastele i pred navalom urodenika, makar to bilo i maleno primorsko ili otocno selo? Sto je preosta-ialo Mlecanima devetog stoljeéa vec da zagospo-
   ‘) Kad bi pomorac ugledao plamen vatre u noci, ili dim po danu, misleói, da mu to ljubav bliznjega javlja, neka prema tome znaku upravi brod, pa ée dospjeti u luku spasa, nesretnik bi nastradao na podmorskoj peéini ili bi mu se brod u najmanju ruku nasukao, te je tako bio izgubljen.
31