hrvatski sabor iz 1848. tvrdi: »Ludo su i na svoju sobstvenu stetu i propast uvijek radili narodi, koji su druge narode podjarmljivali i gnjeli, a najludje rade, koji raisle, da se to jos i sada moze uciniti. Kucnuo je cas narodah, oni ce se po jeziku opre-djeljivati i medjusobnom pomoci proti nasilju ne-prijatelja svoga osigurati. Tom pozivu sljedujuci, primili smo mi sjedinjenje novo uskersnuvse vojvo-dine serbske sa nasom trojednom kraljevinom, i ocekujemo pridruzenje jos i ostalih juznoslavenskih pokrajinah, da tako kao jedno tijelo s ostalim na isti nacin sastavljenim narodima u savezu, na te-melju jednakosti osnovano carstvo austrijansko uz-derzimo.«
   S druge strane opet sveslavenstvo ondasnje hrvatske inteligencije nije drugo nego izgradivanje osjecaja kulturne i fizicke nadmocnosti Slavena prema Nijemcima i Madarima, osjecaja, koji su se razvili u samoobrani protiv hegemonistickih teznja ovih naroda: »nácelo da svi austrijski narodi opre-dijelivsi se po jeziku, slobodni i medju sobom posve jednaki budu, jedini je jamac mira u Austriji, a ono, po kojem sad u Austriji hegemonija njemac-kog i madarskog naroda postoji, nikom na vecu stetu ne moze biti neg bas njima. Jer ako smije biti hegemonija jednog naroda nad drugim, onda ta mora slavenskom narodu kao najvecem i u Ugarskoj i u celoj Austriji pripasti. Ali mi, mi Slaveni, koje vi robskim i tiranskim narodom na-zivljete, stidimo se tog nacela, jer se to sa dosto-janstvom covjecanstva i duhom vremena ne slaze.«
   »Hrvatska zemlja trijuh varmedjah i Primor ja«, prema racunu Janka Draskovica, imala je 1832.
7
97