litetu sa svoje strane vrsile znatan utjecaj na pra-vac politickih ideologija, na stranacko razlikovanje i cijepanje i konacno na borbe i zapletaje unutar pojedinih politickih stranaka i drugih politickih ustanova. Ovdje mislimo u prvom redu na razlike izmedu zadruzne i plemenske kulture i na razlicite tipove licnosti, kojima te sredine pogoduju14).
   Zadruzna je kultura autarhicna, kolektivisticka i potpuno demokratska u ekonomskim i u politic-kim odnosima. Ona je protivna hierarhijskom ure-denju drustva i nije sklona razvijanju neogranicenih ambicija, koje bi se isticale izvan ili iznad kolek-tiva. Organizacija vlasti u ovom drustvenom ure-denju nije cilj, nije najvisa drustvena funkcija, nego je ravnopravna ostalim drustvenim djelatnostima i to samo kao sredstvo za odrzavanje vec ustaljenih nacela i za izvrsivanje skupne volje citavog kolek-tiva. Poradi tog smisla za kolektivan nastup, koji ne moze da bude rascjepkan ni oslabljen djelat-noscu izdvojenih pojedinaca, ta sredina pokazuje neobicno razvijen smisao za otpor i za izdrzljivost u kolektivnoj borbi. Nema toga razocaranja ili ne-uspjeha, koji bi mogao svladati skupni otpor ove sredine sve dotle dok nije zadovoljena u svojim zahtjevima. Iz tih razloga nam je razumljivo, zasto su politicki izbori u gornjoj Hrvatskoj u mnogo slucajeva donosili opozicionim strankama vecinu usprkos javnosti glasanja, ogranicenosti broja gla-saca, usprkos izborne »aritmetike«, kao i drugih nedemokratskih metoda u provadanju politickih iz-bora i politicke propagande.
14 ) Uporedi Dinko TomaSic, »DruStveni razvitak Hrvata«,
    Zagreb, 1936.
106