tohtona seljacka kultura, koja uslijed ekonomskog osiromasenja seljaka nije mogla biti nadomjestena zapadno-evropskom civilizacijom. Umjesto da sve napore uloze u ekonomsko pridizanje seljastva, pri-vilegirana manjina intelektualaca i cinovnika, koja je imala vlast u rukama, isla je uglavnom za tim, da za sebe osigura unosne polozaje u cinovnickoj hierarhiji, dok je ekonomski zivot zemlje u mnogom zrtvovan interesima Madzara. Toliko je bilo malo shvacanja kod te skupine za interese najsirih na-rodnih slojeva, da kad su im predstavnici ondasnje liberalne Madzarske (Deak) prigodom sklapanja Ugarsko-Hrvatske Nagodbe predlagali financijalnu autonomiju za Hrvatsku, ovi su to odbili s motiva-cijom, da oni ne ce »odium utjerivanja poreza na sebe preuzeti«.12)
   Kod takovog shvacanja nije nikakovo cudo, da tek pocetkom dvadesetog vijeka dolaze u Hrvatskoj do jaceg izrazaja teznje za ekonomskom samostal-noscu. U vezi s tim dobro je napomenuti, da sirokim narodnim slojevima nije daña nikakova mogucnost da sudjeluju i da utjecu na politicki zivot Hrvatske, jer je sve do pocetka dvadesetog vijeka pravo glasa bilo ograniceno visokim poreskim cenzusom, pa je uslijed toga svega 1% stanovnika u Hrvatskoj su~ djelovao u politickom zivotu.13)
   Kada je uslijed izmijenjenih prilika pravo glasa postalo opee, pa uslijed toga seljastvo, radnistvo i malo gradanstvo doslo do sve veceg politickog utje-caja, privilegirani gradanski slojevi poéeli su siriti
     12) Uporedi J. Horvat, op. cit.
     i») Ibid.
71