svoje strane slabi socijalno-revolucionarne sklonosti seljackih i nizih gradanskih slojeva.
   Borbu za narodni jezik i uopce borbu za naro-dnu kultumu i politicku individualnost mozemo najbolje shvatiti, kad znamo, tko je vodi. U nasem slucaju ta je borba trebala da zastiti domace inte-lektualce od presizanja sa strane tudinaca, bilo Germana, bilo Madara, koji su krajem XVIII. i po-cetkom XIX. stoljeca poceli da u sve veéem broju zauzimlju istaknute polozaje u Hrvatskoj. Veliku vaznost ovoga cinioca za politicki razvitak Hrvatske mozemo razabrati vec iz dogadaja, koji su pretho-dili Nagodbi. Treba znati prije svega, da je pored svjetovnih intelektualaca iz gradanskih i seljackih redova bilo u gradanskoj Hrvatskoj na pocetku XIX. vijeka oko 1200 svecenika i oko 20.000 pie-mica. Sasvim je razumljivo dakle, da se na velikoj skupstini 1848. u Zagrebu, uoci gradanskog pre-vrata, medu ostalim postavlja i zahtjev, da »odmah od sada sve domace casti od najvece pocamsi, tako duhovnicke kao i svjetovne, ne smije drugi imati i obnasati, nego samo sinovi trojedne kraljevine«.
   Iz zakonà, koji su dolazili poslije tih izjava, a posebno kasnije iz same Nagodbe, jasno se vidi, da je intelektualcima onoga doba bilo u prvom redu stalo, da osiguraju za sebe ona podrucja drzavnog zivota, za koja su se oni u toku svojih nauka na-rocito spremali. Iz tih razloga, kao i iz okolnosti, da gradanski sloj jos nije bio dovoljno razvijen, ni dovoljno utjecajan, ti prvi zakoni, koji odreduju politicke odnose izmedu Hrvatske i Ugarske poslije revolucije, potpuno mimoilaze problem ekonomske nezavisnosti Hrvata, a osiguravaju naprotiv da
94