narnim srpstvom protiv prodiranja demokratskih i liberalnih shvacanja, javljaju se i u najnovije vri-jeme, samo u nesto izmijenjenim oblicima.
   Medutim nisu svi katolicki svecenici onoga vre-mena zastupali ekspanzivni i tolerantni katolicizam povezan sa idejom narodnosti, nacionalizma i idejom narodnog jedinstva Hrvata i Srba. Bilo ih je koji su u interesu katolicanstva htjeli da ublaze nacio-nalne teznje narodnog preporoda. Tako na primjer fra Gabro Puratic u pismu don Miji Pavlinovicu kaze ovo:
   »Ako bi se i koji autonomas, pravi krscanin, uvukao, to ne bi narodnoj stranci skodovalo, a vjeri bi moglo pomoci. Svakako ja bi prije glasovao za krscanina i nebio narodnjak, negó za narodnjaka nevjemika.. .«7>
n.
   U vezi s takovim shvacanjima dobro bi bilo osvijetliti i politicku djelatnost ondasnjih vodecih hrvatskih intelektualaca u Dalmaeiji. Vecina je njih u nacelu odusevljena za sjedinjenje Dalmacije sa gomjom Hrvatskom. Sjedinjenje sa Hrvatskom kao i ponarodenje skolstva i uprave bile su dvije osnov-ne tacke programa hrvatske narodne stranke u Dalmaeiji, »ali, kaze Pavlinovic, ob uvjetima, kako to zdruzenje da se izvede, valja da bude ozbiljna i iskrena razgovora, jer Dalmacija ne bi smjela od svoga pregoriti one koristi bilo dusevne bilo stvame
    7)	Marin Pavlinovié, op. cit.
85