354
reden hrvatsko-dalmatinskomu banu, ali samo pri-vidno, jer zapravo bijase sasvim slobodna republika, ravna svojim talijanskim druzicama.
    U to se doba zgodise znatne promjene u dubrovackom u s t a v u. U pocetku bilo je vladanje u Dubrovniku u glavnom demokratsko, jer je skupstina (concilium generale), na koju se sastajao sav narod, bila glavno zakonodavno tijelo. Tekar poslije sve je vise ojacavalo plemstvo, a puk (plebs) bi konacno uklonjen od drzavne uprave uki-nucem skupstine (oko 1395,) ; sve poslove njezine preuze vele v i-jece, pa tako poprimi Dubrovnik znacaj patricijske republike. Odsada se sastajao sav drzavni zivot dubrovacki u knezevskom dvoru, sàgradenom koncem XIV. vijeka. Ovdje se skupljalo vele vijece (consilium maius) sastavljeno od svih neporocnih gradskih pie-mica, starijih od dvadeset godina. Vele vijece stvaralo je zakone i biralo opcinsko cinovnistvo, poglavito clanove vijeca umoljenih (consilium rogatorum), u pocetku njih sest, docnije dvadeset cetiri, konacno cetrdeset i pet plemica, i to dozivotno. Vijece umoljenih se sastajalo po dva puta na nedjelju, vijecalo je o zakonima, sto ce ih predioziti velom vijecu, i opravljalo sudacke poslove, Kao izvrsujucu vlast biralo je ovo vijece umoljenih malo vijece (consilium minus), sastavljeno od sedam clanova, koje bi sudilo cinovnistvu i izabiralo izmedu sebe kneza, K n e z (rector) birao se od 1358, dalje samo na m j e s e c dana, a bijase vise reprezentant negoli pravi vlasto-drzac. Oblacio je na sebe mantiju od crvenog damasta (toga), crvene carape i crvene cipele. Samo u zvanicnim poslovima smio je za vri-jeme svoga kratkoga knezevanja ostaviti dvor, a i onda jedino u pratnji maloga vijeca i zasebne glazbe. Knezevska cast, kao i sve ostale bile su besplatne, dakle pocasne sluzbe. Staine v o j s k e u Dubrovniku nije bilo ; tek su kastelani pazili na pojedine utvrde s odredenom cetom strazara. Dasto, u potrebi Dubrovnik se ispo-magao placenicima.
    Za protektorata ugarsko-hrvatskih kraljeva, koji su svi redom, obicno pri nastupu na prijestó, potvrdili ugovor, sto ga je sklopio kralj Ludovik I. s Dubrovnikom, podize se on do najvisega stepena snage i sjaja, narocito prvom polovicom XV. vijeka. U to je doba republika dubrovacka imala najsiri teritorij i najvecma razgranjenu trgovinu i industriju. Grad sam brojio je oko 40.000 stanovnika, a imao je do trista trgovackih brodova, koji su piovili do Spanije i Engleske, pace dubrovackih mornara bilo je i na putovanjima Ko-