318
je primio deputaciju 8. maja, a odmah sjutradan izade otpis, kojim bjese naredeno, da Vojna Krajina odmah odasalje na sabor svoje zastupnike, ali oni da se imadu opet povratiti kucí, kad mine rasprava
o	drzavopravnim pitanjima. O Dalmaciji i ostalim mol-bama nije bilo u otpisu ni rijeci, sto je sabor stim vise razocaralo, sto su medutim vec sjedili na prijedlog biskupa Strossmayera na casnom mjestu uz predsjednika Dalmatinci grof Medo Pucic i Stjepan Ivicevic, a drugi prisustvovali sjednicama kao gosti (Vinko Milic, Mi-hovil Pavlinovic, Vicko Tripkovic i Miho Klaic), dok su dvojica bili izabrani zastupnici (naime grof Niko Pucic u Krizevcima, a Luka Botic u Dakovu).
    Sabor od 1861. stvorio je inace zamasne zakljucke o uredenju zupanija, kr. slob. gradova i seoskih opcina, onda naucne osnove za sve srednje i pucke skole pa zakon o gospodarsko-sumarskom uci-listu u Krizevcima, o uvedenju hrvatskoga jezika kao sluzbenoga u citavom javnom zivotu, o narodnom muzeju, o protektoratu Jugo-slavenske akademije, kojoj je osnovu polozio biskup Strossmayer na banskoj konferenciji, darovavsi u svrhu njezina osnutka 50.000 for. (10. dee. 1860.) i o mnogim drugim narodnim potrebama. Medutim su ovrseni izbori u Srijemu i u Vojnoj Krajini, i tako dodose sada prvi put na hrvatski sabor kao nov politicki faktor S r b i. Poslije toga mogio se pristupiti najznatnijemu pitanju ovoga sabora, naime o drzavopravnom polozaju Hrvatske spram beckoga drzavnoga vijeca (Reichsrath), gdje joj je februarski patent vec odredio mjesto, i spram ugarskoga sabora, kuda su je pozivali ne toliko carski reskripti (od 20. okt. 1860. i 26. febr. 1861.), koliko Deákova adresa. Sabor je uzeo najprije u raspravu u smislu carevih reskrípata odnosaj prema Ugarskoj pa iza odulje debate (od 17. juna do 23. jula) stvori zakljucak, kojim izjavi, da je „uslijed dogadaja od godine 1848. p r a v n o posve prestala svaka (zakonotvorna, adminí-strativna i sudska) sveza izmedu Hrvatske i Ugarske, a samo licnost zajednickoga vladara i krunisanja, dakle krune, ostala je jos dalje kao ona kopea, koja ih veze. Uza sve to ipak je Hrvatska voljna stupiti s Ugarskom u r e a 1 n u uniju, ali tek onda, kad U g a r s k a pravovaljano priznade s a m o s t a ln o s t i ne odvi snost Hrvatske i njezinu teritorijalnu cjelokupnost". Pod teritorijalnom cjelokupnoscu razumijevao je sabor ovo: „Trojedna kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija u danasnjem (t. j. 1861.) ^svom teritorijalnom opsegu brojeci ovamo zupanije rijecku s gradom