176
protiv goleme turske sile, Ferdinand uze sada nastojati, da sa sulta-nom sklopi mir ili bar podulje primirje. Tako je doslo (1547) do petgodisnjega primirja, kojim se Ferdinand obavezao na pla-éanje godisnjega „dara“ u iznosu od 30.000 dukata, a inace pridrza sve ono, sto je bilo u njegovoj neposrednoj vlasti u Ugarskoj i Hrvatskoj. Ovim primirjem, koje postade osnova daljima, Ferdinand je konacno poslije dvadesetgodisnjega ratovanja spasao za sebe i svoj rod u prvom redu dostojanstvo ugarsko-hrvatskoga kralja, a onda i ostatke Ugarske i Hrvatske od potpune propasti. Ali erdeljski zaple-taji, za kojih pogibe Juraj Utisenic (1551), taj „najumniji drzavnik ugarski svih vremena“, kako ga nazivlju moderni madzarski pisci, izazvase i opet omanje sukobe s Turcima. Za njih izgubi Hrvatska Viroviticu (pocetkom 1552.), Cazmu (u augustu 1552.) i Kostajnicu (u julu 1556.). Unatoc produzenu primirju na ranijoj osnovi (1552) ostadose svi gradovi u turskoj vlasti, pace u Cazmi osnovan je nov sandzakat.
    U doba tih posljednjih turskih bojeva bijase banom hrvatskim Nikola Zrinski (1542—1556), koji primi od Ferdinanda u ime odstete za zaostalu placu za vojsku kao i za viteska djela citavo Medumurje (12. marta 1546.), pa tako se sada premjesti teziste ove porodice iz Zrinja u Cakovac. Kad se odrece banstva, povjeri mu kralj poslije nekoga vremena si g et s k u kapetaniju, dok je banom postao Petar Erdody (1557 — 1567), za kojega se sastade po-sljednji zasebni hrvatski sabor u Stenicnjaku (u julu 1558.).
    Ma da je Ferdinand dobro znao, da su Ceska, Ugarska i Hrvatska s austrijskim nasljednim zemljama njegovim stupile jedino u personalnu uniju, ipak je jednako tezio, kako bi sve te zemlje centralizirao i tako s vremenom od personalne unije ucinio realnu. Koristeci se jadnim prilikama za neprekidnih turskih ratova pokusa ponajprije parlamentarizmom. Ferdinand naime zatrazi od svake kra-ljevine i zemlje, da mu poslje neke zastupnike, koji ce raspravljati
o	poslovima zajednickoga interesa. No ta mu se namisao ipak izjalovi, jer ni Ugri ni Hrvati ne htjedose vijecati o svojim poslovima izvan svoje zemlje. Opazivsi to uvede Ferdinand uspjesno neke centralne urede na svom beckom dvoru. To bijahu dvorsko ratno vijece (Hofkriegsrath), tajno vijece (Geheimrath), dvorska kan-celarija (Hofkanzlei) i dvorska komora (Hofkammer). Ovi su uredi, sastavljeni poglavito od Nijemaca, stavljali kralju predloge, narocito glede vojnickih i financijalnih posala, te su vremenom dobivali sve