281
hrvatski sabor. Tom su prilikom sve tri zupanije stvorile zakljucak, kojim su trazile, da se na pozunskom saboru stvori zakon o obli-gatnom ucenju madzarskoga jezika u hrvatskim skolama. U svezi s time dobili su potom hrvatski saborski poslanici Stjepan Ozegovic i Nikola Zdencaj za donju te Alojzije Buzan za gornju kucu uputu, u kojoj se kaze: „Stalezi i redovi uvidaju potrebu, da se u ovim kraljevinama rasiri madzarski jezik i to zato, sto zele, da se Hrvatska i Slavonija sto cvrscim vezom uzmognu svezati sa saveznom kra-ljevinom Ugarskom. Stoga nalazu gospodi poslanicima, neka nastoje oko toga, da se zakonom uredi pitanje o ucenju madzarskoga jezika kao obligatnoga predmeta u ovim kraljevinama“. No sluzbeni jezik ostaje i dalje latinski. Da se tim zakljuckom ipak ne oslabi hrvatsko-ugarski drzavopravni odnos, izdade protonotar Josip Kusevic knjizicu s natpisom „1 u r a municipali a“, u kojoj dokazuje na osnovi isprava, kako je Hrvatska imala vazda svoj zasebni drzavopravni polozaj. Kusevic pocinje od vremena doseljenja hrvatskoga, prikazuje doba hrvatskih narodnih vladara, pa narocito tumaci ugovor izmedu Hrvatà i kralja Kolomana (1102), a onda redom erta razvitak hrvatskoga javnoga prava i zakljucuje jos na osnovi od kraljeva sankeioniranih zakona do u najnovije doba, da je Hrvatska vazda imala osebujni svoj polozaj, nezavisan od Ugarske. Ali sabor pozunski dobrza je posao putem, kakovu se Hrvati nijesu nadali; njime se pocinje ona borba izmedu Hrvatà i Madzarà, koja je godinom 1848. dosla do svoga vrska, Okrunivsi mladoga nadvojvodu ugarsko-hrvatskim kraljem kao Ferdinanda V. (28. sept. 1830.), sabor svrati paznju na dva pitanja. Prvo mu je bilo, da je uveo u sve ugarske urede madzarski jezik kao sluzbeni, a onda htjede da protestantima dade gradansko pravo i u Hrvatskoj, to jest da se tako dokine zasebni vjerski hrvatski zakon od 1608.1 Rasprave su tekle veoma uzbudeno, za kojih uzese Madzari tvrditi, da je „Hrvatska dio Ugarske, koja mora da slusa svoju mater-zemlju“, i da nije nikakova „savezna kraljevina“. Dok je konacno glede sluzbenoga jezika u Hrvatskoj pobijedilo hrvatsko stanoviste, u protestantskom pitanju nije doslo do zakljucka, vec je preneseno na buduci sabor. Medutim se u takim prilikama Jgodi, da zakljucak hrvatskoga sabor a, e bi se zakonom uredilo uvodenje madzarskoga jezika u hrvatske
     1 Gl. gore str. 188. Hrvati dakle brane jedno svoje pravo, a ne vodi ih nika-kovo „mraenjastvo" ili „intolerancija", kako su govorili Madzari.