4
dok uskocko pitanje rasvjetljuju spomenici, sto ih je objelodanio Karlo Horvat,1 a zivot Nikole Zrinskoga Sigetskoga oní, sto ih je sabrao Samuil Barabás.2 Zrinsko-Frankapansku zavjeru opet osvjetljuje obilna grada, sto su je izdali Franjo Racki i Val-tazar Bogisic (f 1908.), i to prvi poglavito iz beckih, a drugi iz pariskih arhiva.3
    Pisci. Medu ljetopiscima i piscima o hrvatskoj proslosti istice se u prvom redu bizantinski car Konstantin VIL Porfírogenit (912—959), koji je oko 948. do 952. napisao djelo s docnije nadje-nutim latinskim natpisom „De administrando imperio".4 U tom djelu (glave 29. do 36.) iznio je car n a j s t a r i j e vijesti o Hrvatima i Srbima od njihova doseljenja na jug pa sve do polovice X. vijeka, i to pored nekih starijih, mozda i arhivskih podataka, poglavito na osnovi izvjestajá, sto ih je dobio od svojih pouzdanika iz bizantinskih dalmatinskih gradova onoga vremena (za cijelo u prvom redu iz Zadra, Spljeta i Dubrovnika). Car dakle donosi, a bez obzira na kronoloski poredak, hrvatsku odnosno srpsku tradiciju
X.	vijeka, koja je stim vjerodostojnija, sto su dogadaji, o kojima prica, blizi njegovu vremenuj tek za ranije vijesti, kao sto su one iz VIL vijeka (tako o doseljenju), cini se ipak, da je pouzdanost careva slaba.
    Domaca se historiografija javlja tek drugom polovicom XII. vijeka. To je spis obicno zvan Ljetopis popa Dukljanina/’ sa-stavljen u glavnom od dva razlicita dijela. Prvi dio sadrzaje ocito zbrku raznih izoblicenih dogadaja, kojima je najvecim dijelom upravo nemoguce odrediti mjesto u povijesti, dok drugi iznosi usmeno pri-canje staraca i bez sumnje nesto i od zapamcenja samoga inace nam po imenu nepoznata pisca, ali nesumnjivo barskoga katolickoga sve-cenika, o raznim dogadajima, sto su se zbili u Duklji (Zeti) u
XI.	i u prvoj polovici XII. vijeka; „Ljetopis" je dakle u tom urednijem dijelu u prvom redu izvor za sredovjecnu srpsku historiju. Prvi dio vec je zarana dospio u Hrvatsku, gd¡e bi s latinskoga pre-veden na hrvatski, a sada (najkasnije u XIV. vijeku) dodan mu je jos i opsiran opis prijeke smrti hrvatskoga kralja Dmítra Zvoni-mira (f 1089.), kojega je jezgra ipak vise negó samo vjerojatna. Sve do XVII. vijeka ova je hrvatska redakcija „Ljetopisa popa Dukljanina" bila glavni izvor historijskoga znanja Hrvatá, a narocito dalmatinskih.
     1	Horvat, Monumenta historiam Uscocchorum illustrantia, voi. I.—II. (1550. do 1618.). Zagreb 1910.—1913.). Izdala „Jugoslavenska akademija“.
     ‘ B a r a b à s, Codex epistolaris et diplomaticus comitis Nicolai de Zrinio, voi. I.—II. (1535.—1602.). BudimpeSta 1898.—1899. Izdala madzarska akademija.
     3	R a è k i, Isprave o uroti bana Petra Zrinskoga i kneza Frana Frankopana. Zagreb 1873. — Bogisic, Acta conjurationem Petri a Zrinio et Francisci de Fran-kopan illustrantia. Zagreb 1888. Oba djela izdala je „Jugoslavenska akademija“.
    4	Constantinus Porphyrogennetus, opera, voi. III. Recognovit Bekkerus. Bonn 1840.	- .
     5	C r n c i c, Popa Dukljanina Létopis. Kraljevica 1874.