323
íakticki ; hrvatsko-ugarski pregovori ne mogu se ticati skupnih posala citave monarhije, vec se mogu kretati jedino oko zajednickih posala s Ugarskom, koja Hrvatskoj priznaje potpunu autonomiju samo u upravi, pravosudu te bogostovlju i nastavi ; k teritoriju hrvatskom ne pripada ni Rijeka ni Medumurje. Buduci da Hrvati tih uvjeta ne htjedose prihvatiti, regnikolarne su se deputacije razisle bez ikakva rezultata (16. juna). Tom prilikom rece predsjednik hrvatske deputacije, biskup Strossmayer, da je opazio, kako Madzari ,,nas ne zele da imadu u z a se kao ravnopravan narod, vec pod s o b o m kao podlozan“. Oni se oslanjaju na svoje prijatelje u Hrvatskoj (unioniste), a ujedno cekaju i na spoljasnje dogadaje, — to jest na izlazak austro-pruskoga rata, koji je sjutradan 17. juna objavio car. Tako je odista ibilo.
c)	N a g o d b a.
    Postanak austro-ugarske nagodbe. Poslije raspusta ugarskoga sabora od 1861. obnovilo se i u Ugarskoj doba apsolutisticke prakse, pa je becka viada s onim cinovnistvom, sto ga je namjestila u zemlji, mogia raditi sve, sto je htjela. Uza sve to ipak nije ni tude Schmerling postigao svoje svrhe, naime da Ugarsku dovede u becko drzavno vijece (Reichsrath), ma da mu je uspjelo, da se je i medu madzarskim odlicnijim politicarima naslo vise njih, koji su — izmoreni dugotrajnom borbom — htjeli ostaviti Deáka i uci u drzavno vijece, dakle procès slican onomu u Hrvatskoj sa „samostalcima“. Najveci dio naroda postojano je slijedio Deáka, koji se poslije raspusta sabora povukao s poprista; medutim kakogod bi se prilike pogorsale, ipak nije po-pustao od svoga stanovista ni za dlaku. „Stvar, za koju smo se borili, — rece — sveta je stvar domovine; tlo, na kojemu stojimo, jest zakonitost“. Znao je, da se ne da nista postici priblizavanjem beckoj vladi, „koja ce sve otklanjati, dok je medunarodne prilike ne prisile na popustanje“. Stoga je glavna misao njegove tadanje politike bila : strpljivo cekati, dok novi sistem ne izazove protiv sebe spoljasnje neprijatelje. Tako se eto zgodi, da je madzarski narod u ovo tesko doba kusnje usredotocio sve svoje nade i pouzdanje u j e d n o m umnom i postenom covjeku, slusajuci rijec „staroga“ Deáka, koji je u to vrijeme vodío svoj narod iz jednostavne hotelske sobe1.
     1 Deák bijase nezenja, a stanovao je, kad je u Pesti boravio, u jednoj sobi hotela „Kraljici engleskoj" (dañas vec porusen). Inace su ga opcenito zvali „Stari“ (az Orög).