21
    Tre ce doba ide od godine 1526. do 1790., to jest od mo-hacke katastrofe do smrti cara Josipa II. Da se obrane od Turcina, toga najljucega i najtrajnijega dusmanina sviju Juznih Slovena, Hrvati izaberu dinastiju habsbursku svojim vladalackim domom te za nje-zina vladanja konacno i suzbiju Turke, pace poslije pobjede kod Siska (1593) oni uzese vec i pomisljati, kako da oslobode izgubljene zemlje i priklope svojim „ostacima kraljevstva hrvatskoga“ \ jer tako nazivahu u to tuzno doba svoju domovinu. Ali podjedno im se bilo boriti za svoj drevni drzavopravni polozaj, na koji je stala sve to zesce udarati centralna becka vlada zamislivsi sve narode u monar-hiji ponijemciti u sluzbenom obziru (germanizacija) i skupiti pod jedinstvenu drzavnu upravu (centralizacija). Obrane radi stoga Hrvati odluce (1790) sebe privremeno povjeriti Ugarskoj, u neku ruku kao sastavni dio njezine vrhovne administracije, a sve to u nadi, da ce se onda, kad pogibao mine, lako opet povratiti u staro-drevni svoj samostalni drzavopravni polozaj spram Ugarske. U to se doba zbise u Hrvatskoj vazne etnografske promjene doseljenjem Srbà po bivsem turskom teritoriju, naime po Srijemu, Slavoniji i hrvatskoj Vojnoj Krajini, pa Nijemaca u neke gradove i na veli-kaske spahiluke, narocito u Slavoniji. Istodobno je Dalmacija za zlokobne mletacke stoljetne uprave stala poprimati talijansko, a turski pasaluk Bosna, nakon sto joj primi veci dio zitelja islam, istocnjacko obiljezje. Sam Dubrovnik i nadalje zivi slobodan zivot, ali ne vise tako sjajan kao prije godine 1526. ; jedino knjizevnost se njegova podize do visoka stepena.
    Cetvrto doba, koje zaprema vrijeme od godine 1790. do danas, ispunjaju sada zesce sada slabije borbe naroda hrvatskoga u jednu ruku za teritorijalnu cjelokupnost domovine, a u drugu za uskrisenje starodrevnoga drzavopravnoga polozaja. Ideja narodnosti, sto ju je prosirila francuska revolucija svijetom, zahvati takoder Hrvate i Madzare. Kako pak Madzari uzese pred oci kao glavni cilj veliku madzarsku narodnu drzavu od Karpata do Jadranskoga mora, doslo je do sukoba izmedu njih ponajprije rijecima i perom, a onda i oruzjem (1848). Iza desetgodisnje neustavne stanke (apso-1 u t i z a m) svrsi se sukob izmirenjem jednoga dijela Hrvata s Ugar-.skom na osnovi obostrana ugovora, zvana drzavo-pravna
      1 „Reliquiae reliquiarum olim regni Croatiae“ (u saborskim zapisnicima XVI. vijeka, gotovo s t a 1 n a recenica).