355
lumbovim. U gradu su bile podignute drzavnom potporom tvornice sukoa, boja i sapuna, a lijevala su se zvona i topovi. Na glasu bi-jahu joste radnje od gvozda („dubrovacke brave“), pa od starine jos cuveno zlatarstvo i kozarstvo. I znanosti su se gojile, a prvi cuve-niji ucitelj u gradu bijase Filip de Diversis iz talijanske Luke, koji opisa 1440. Dubrovnik i zivot u njemu. Istodobno prosiri se teritorij dubrovacki novim stecevinama s jedne strane potpuno do Stona (1399), a s druge strane po Konavlima do blizu Erceg-Novoga na ulazu u Boku Kotorsku (1427). Radi Konavala doslo je do rata s her-cegom Stjepanom Vukcicem Kosacom, a svrsi se konacno srecno po Dubrovnik. U to su doba stekli Dubrovcani jos i otok Mljet, na kojem se nalazio cuveni benediktinski samostan.
    Kad se Turci uzeli siriti po Balkanskom poluotoku, stadose im se Dubrovcani veoma oprezno i vjesto priblizavati. Prvi ugovori pa-daju odmah u doba poslije nikopoljske bitke (1396), a kad propade Srbija (1459), Dubrovnik se obaveze sultanu na godisnji danak od 500 dukata. Skoro potom (1482) postadose Turci jedini susjedi dubrovacki, nasto bi godisnji danak povisen na 12.500 dukata, a tako ostade do pada republike. Za sve to vrijeme Dubrovcani su i nadalje slo-bodno trgovali po Balkanskom poluotoku imajuci svojih trgovackih kolonija ne samo po Bosni, Hercegovini, Srbiji i Albaniji, nego i u Sofiji, Trnovu, Plovdivu, Drinopolju i Carigradu. U takim je prilikama protektorat ugarsko-hrvatskog kralja nad republikom dubrovackom krajem vladanja Matijasa I. Korvina upravo prestao, pace ni mohacka katastrofa nimalo se ne kosnu republike ; ona je samo izmijenila pri-vidnoga svoga „vrhovnoga gospodara".
    Valja priznati, da su Dubrovcani u to doba veoma vjesto, ali i tesko spasli svoju slobodu. Od rata s hercegom Stjepanom Kosacom sve do pada republike Dubrovnik ne vidje pod svojim zidinama dusmanà. U doba velikih ratova s Turcima bijase republika sv. Vlaha oaza mira, slobode i licne zastite, kakove na daleko i siroko nije bilo na Balkanskom poluotoku. To vazda i bijase ponos Dubrovcana (Gundulic u „Dubravci“). Jedino je republika predala pred Mleca-nima, jer su oni cesto bili u njihovu susjedstvu u ratu s Turcima sireci svoje gospodstvo po Dalmaciji j no ipak Dubrovnik srecno mine svaka neprilika. Sa spanjolskom monarhijom zivjeli su Dubrovcani takoder u dobroj slozi, pace oni su joj, unatoc svojim vezama s Tur-cima, pomogli brojnim ladama, kad je car Karlo V. udario (1535) na Tunis.