274
oko politickoga ojacanja njihova jezika u Ugarskoj i Hrvatskoj. Tada su ugarski stalezi vec imali posve jasne pojmove o nacionalizmu i
o	vaznosti gospodujucega jezika, pace jedan je zastupnik (Pavao Nagy od Felsó-Bukk-a) izrekao na saboru misao, da je „materinji jezik vazniji faktor od ustava i stalestva“, jer se podjarmljeni narod moze osloboditi, ali propascu jezika propao je i narod. S time je u svezi stavio onda prijedlog, da se u ugarske regimente uvede ma-dzarski jezik kao sluzbeni i komandovni, cemu se madzarski zastup-nici u donjoj kuci listom odazvase. Ali konzervativna i dvoru odana gornja kuca, a onda Hrvati u obje kuce usprotivise se tomu prijed-logu, pa stoga i propade. Hrvati su se narocito grcevito drzali latinskoga gledajuci jedino u njemu mogucnost i jamstvo hrvatskoga sudjelovanja kod zajednickih posala; jer valja imati na umu, da se tada nije radilo jedino o domacim, nego zbog podvrzenosti hrvatske uprave ugarskoj vladi (od 1779. ili 1790.) i o zajednickim poslovima s Ugarskom, od kojih je zavisila ako ne sudbina zemlje, a ono sva-kako sistem u njezinoj upravi. Bas zbog toga nije se nikako s uspje-hom dao staviti prijedlog o uvedenju hrvatskoga jezika u hrvatski javni zivot, a da se prije svega ne dokine onaj zakonski clanak (LVIII. : 1791.), kojim bjese uprava Hrvatske podvrzena ugarskoj vladi. Buduci da su Hrvati dobro znali, da se zbog tadanjih medunarodnih pri-lika nije mogio pomisljati na dokinuce toga zakonskoga clanka u njihovu korist, oni su se morali boriti za latinski jezik, e bi tako spasli svoj ugrozeni tisucljetni politicki individualitet.1 No Hrvati dosli su na ovaj sabor sa uputom svoga, da zatraze, da se ,,u t j e 1 o v 1 j e n j e R i-jeke kraljevini“ (naime u smislu rjesenja Marije Terezije od 9. sept. 1776.) uzakoni. Taj su prijedlog prihvatili ugarski stalezi, a nato je kralj Franjo o tom potvrdio zakonski clanak (IV : 1807), koji kaze : „Privolom Njeg. Velicanstva, koje ne ce da dalje zateze s ispunjenjem vruce zelje kraljevine, ocituje se ovim, da grad Rijeka s lukom, vec od prejasne carice i kraljice Marije Terezije oso-bitom diplomom kraljevini utjelovljena, pripada istoj kraljevini. Ujedno dat ce se gubernatoru rijeckom slobodno mjesto i glas u velikaskoj, a zastupnicima grada Rijeke u staleskoj kuci.“ Ali ovaj zakonski clanak nije zadovoljio hrvatskoga sabora, kad ga je u febru-aru 1808. proglasio. Stoga hrvatski sabor stvori zasebni zakljucak s obzirom na ovaj, da „buduci da je grad Rijeku kraljica Marija
      1 Prigovarati Hrvatima ovoga vremena, sto su se drzali latinskoga jezika, mjesto da su se zauzeli za hrvatski, znaci nerazumijevati ovo doba.