334
Fodroczy izjavi, da se ne smatra pozvanim, da u ime hrvatskoga sabora pristane na Andràssyjev prijedlog, pa stoga predlozi u hrvat-skom odboru, da se o Andràssyjevu prijedlogu ima da izvijesti hrvatski sabor i njemu prepusti odluka. Iza toga bise odgodene sjednice regnikolarnih deputacija, koje se opet sastadose u decembru 1869. Dne 18. dee. stavise Hrvati ovaj — kako ga nazivahu — ultimatum: „Da se odsjek unutarnjih posala odstupi Rijeci samoj, a bogostovlje pridrzi hrvatskoj autonomiji ; isto tako i pravosude da ostane na Rijeci, kakovo je dosada bilo, to jest u drugoj i trecoj molbi u Za-grebu". Ali uz ovaj „ultimatum" stavise oni jos. i ovaj prijedlog : ,,ako se ovaj prijedlog (to jest ,.ultimatum“) prihvatiti ne moze, onda neka se regnikolarne deputacije odgode do zgodna vremena, a d o 11 e da gradom Rijekom upravlja centralna (naime ugar-ska ili zajednicka) viada“. Stojeci pred ovom alternativom, sasvim je prirodno, da su Madzari i Rijecani otklonili hrvatski „ultimatum" i odmah prihvatili ovaj drugi prijedlog. Kad se regnikolarne deputacije razidose, ovlasti potom ugarski sabor 15. marta 1870. ministarstvo, da „dok se sporna pitanja konacno ne rijese, ono ustanovi provi-z o r i j tako, da imenovavsi gubernatora na Rijeci, podjedno pre-uzme upravu grada Rijeke". Iza toga primi hrvatski sabor 5. maja 1870. na znanje izvjestaj svojih izaslanika, koji naglasivase, da time „nijesu ni u cemu vezane ruke buducemu hrvatskomu odboru, koji se ima iznova sastati". Dne 20. jula konacno bi s 55 glasova protiv 10 prihvacen rijecki provizorij uz dodatak, da se ,,u svoje v r i j e m e" opet imadu sastati regnikolarne deputacije i gitanje konacno privesti kraju. Ovako zakljuceni provizorij traje upravo sve do dañas. Medutim su Madzari ubrzo stali stvar drugacije shvacati : dosavsi do provizorne uprave na Rijeci i uklonivsi malo po inalo sve ono, sto je jos podsjecalo na Rijeci na zajednicu s Hrvatskom, oni su rijecko pitanje stali uzimati i provizorij tumaciti kao definitivno rjesenje, ne htijuci se oda-zvati ponovnim zahtjevima hrvatskoga sabora, da se nastavi vijecanje prekinutih regnikolarnih deputacija, kojíh saziv treba da ministar pred-sjednik u sporazumu s banom predlozi kralju.
    Revizija nagodbe. Protiv nagodbenoga zakona diglo se u zemlji, cim je bio poznat po izvjestaju regnikolarne deputacije, veliko neza-dovoljstvo, jer je daleko zaostajao ne samo za zeljama hrvatskoga naroda, nego i za onim stecevinama, na koje je on obiknuo bio u svom javnom zivotu poslije 1848. Ovo se nezadovoljstvo nije ublazilo ni