294
odsutnosti hrvatskih poslanika, zakljucili, da ubuduce ima j e d i n a madzarski jezik biti sluzbenim i nastavnim u cijeloj Ugarskoj i Hrvatskoj sa Slavonijom i Primorjem, a poslije deset godina (to jest od 1853. dalje) ne moze vise nitko biti u Hrvatskoj namjesten ni kao javni cinovnik ni kao svecenik, tko nije vjest madzarskomu jeziku. No zakljucci se ugarskih staleza dobrza izjalovise, jer na sabor stize kraljevo rjesenje (od 12. okt. 1843 ), koje odredivase, da se hrvat-skim poslanicima „ima ostaviti na volju, da mnijenja svoja izricu bilo latinskim bilo madzarskim jezikom“. Ali ugarski se stalezi ipak ni-jesu dali smesti ovom kraljevom porukom, nego su na hrvatske po-slanike, kad se potom vratise u sabor i pokusase da govore latinski (1. dee.), navalili tolikom zestinom, da su im onemogucili isto kazati. Ujedno izjavise Madzari, da o s t a j u i dalje kod svoga zakljucka od 20. juna. Sada popusti kralj Ferdinand utoliko, da je na nagovor palatina nadvojvode Josipa izdao novo rjesenje (23. jan. 1844 ), kojim odredi, da se hrvatski poslanici poslije sest godina (to jest od 1850.) imadu takoder na saboru sluziti madzarskim jezikom ; no ostalih za-kljucaka ugarskih staleza, a narocito onoga o uvodenju madzarskoga jezika u sve urede i skole u Hrvatskoj, Slavoniji i Primorju n i j ,e potvrdio. Pace kralj je sabor raspustio vec 13. novembra 1844., prije negoli je obavio svoj posao, a 3, januara 1845. opet dopusti Hrvatima ruenun pismom upotrebu ilirskoga imena, ali samo u literaturi. Pored toga Ferdinand izdade jos i rjesenje, kojim bjese osnovana na akademiji k a t e d r a „za ilirski jezik i knjizevnost“, a cenzor Màtsik dignut sa sluzbe, koja bi povjerena Hrvatu Pavlu Muhicu.
    Ustavna borba od 1845. do 1848. Sve su to bili znaci, po ko-jima je narodna stranka mogia zakljucivati, da su na dvoru skloni njezinim politickim ciljevima. No svu tu radost dobrza zagrci s mnogo kapi stranacke zuci najznatnije pitanje tadanje hrvatske politike, naime pitanje restauracije zupanije zagrebacke, koje jos od maja 1842. nije silazilo s dnevnoga reda. Rjesenje njegovo povjeri kralj banu Halleru imenovavsi ga jos i velikim zupanom zagrebackim, a on uze nato ciniti sve potrebno za izbor. Upravo zato nije po Ferdinandovu na-logu sazvao hrvatski sabor, da po razlazu pozunskoga proglasi od kralja sankeionirane zakone i da primi do znanja izvjestaj svojih poslanika. Ali i obje stranke, narodna i madzaronska, bijahu takoder zaokupljene novim izborom, kod kojega se poglavito radilo o tom, kako ce biti sastavljene listine plemicà izbornikà. Kad je konacno