311
likih vijekova — da pravosude ne odvisi o samovoljí gospode i da parnicka stranka moze svoje pravo istjerati protiv svakoga. Sada je stekao hrvatski zivot svoju modernu osnovu i u javnom zivotu i u privatnom, a staleski privilegiji postadose predmetom historije. Konacno valja i to istaknuti, da se sada Hrvatska t r a j n o oprostila u upravi, sudstvu i skolstvu vrhovnistva ugarskoga.
    Samo politicki je zivot sasvim mirovao. Ne samo sìobodu stampe, nego i djelovanje drustava sprecavala je policija samovoljnim nacinom. Zatvorene su bile dveri sabora, i prestala je i autonomija zupanijà, buduci da se Bachov sistem nije poveo za carem Josipom, koji nije dirnuo u zupanijske skupstine, premda ih je bio cvrsto sapeo. Apsolu-tizam je sada i njih zbrisao, a narodu ne preostade nijedan organ, preko kojega bi mogao otkad dokad dati oduska svojim zeljama i patnjama. Ali zato ipak nije utrnula politicka svijest i smisao naroda za ustavnu slobodu, koja se mogia uskrisiti na nov zivot jednim po-tezom pera. I odista, nade se narodnih prvaka prije ispunise nego su i sami slutili. U prvom je redu teklo financijalno gospodarenje becke apsolutisticke vlade nevjerojatnom bezglavoscu. Premda su se povecavali javni prihodi u monarhiji u ogromnoj mjeri, ipak su se pravili veliki drzavni dugovi, tako da je njihova svota 1858. narasla na 2439 milijuna forinti. Istina, znatan je dio ove svote upotrijebljen u korisne investicije i za vojsku, no mnogo je toga na nedopusten nacin otislo; sam je ministar financijà barun Bruck pod teretom sumnje pocinio samoubistvo (1860). Ovomu je financijalnom polo-zaju odgovarala i spoljasnja politika, obiljezena krimskim ratom (1854—1856), koji otudi Austriji i Rusiju i zapadne vlasti, narocito Francusku cara Napoleona III. Tako je doslo radi talijanskih zapletaja do rata s Francuskom, a taj svrsi nepovoljno bitkom kod Solferina (24. juna 1859.) i gubitkom Lombardije. Sada je car Franjo Josip otpustio ministra Bacha (22. aug. 1859.), a kad se pokazase u drzavnim financijama velike poteskoce, dosao je kraj i-apsolutizmu.
    Jos za francuskoga rata umr’o je ban Jelacic (20. maja 1859.). Vec je dulje vremena pobolijevao, dok mu konacno nije razum sasvim pomrcao. Ban Jelacic jedna je od najizrazitijih licnosti hrvatske pros-losti, a ñapóse najsnaznija i najpopularnija XIX. vijeka. Poslije vijekova nasao se u njemu opet ban, za kojim je stajalo citavo hrvatstvo od Drave do Boke Kotorske i od usca Save u Dunav do mora, pace i turska Bosna pominjala je sa zanosom njegovo ime. On je sam sebe najbolje karakterizirao rijecima, sto ih je izrekao, dok je jos bio