305
njegove ustanove ne kose s ovim drzavnim ustavom“, dakle se dokidaju zakoni od 1848., a onda se nastavlja, da ce odsada biti u Ugarskoj „zajamcena zgodnim ustanovama ravnopravnost svih narod-nosti i jezikà u svim prilikama javnoga i gradanskoga zivota“. Poslije toga osniva se (§ 72.) zasebna srpska vojvodina (Woiwodschaft Serbien) i otkida od Ugarske (a dio Srijema od Hrvatske). Onda dolazí govor o Hrvatskoj i Slavoniji (§ 73.): ,,U kraljevinama Hrvatskoj iSlavoniji s amo pripadajucim primorjem i gradom Rijekom s kotarom ostat ce zasebne njihove uredbe na snazi u potpunoj nezavisnosti od kraljevine Ugarske. Zastupnici iz Dal-macije raspravit ce sa hrvatsko-slavonskim saborom, posredovanjem izvrsujuce drzavne vlasti, o uvjetima zdruzenja Dalmacije s kraljevinama Hrvatskom i Slavonijom, pa ce onda rezultat podastrijeti caru na sankciju“. Kad se u Hrvatskoj saznalo za oktroirani ustav, nasta velika zlovolja, jer su svi iz daña u dan ocekivali sankciju hrvatskih saborskih zakljucaka od juna 1848. Stoga se bansko vijece
i	kratilo, da na Jelacicev nalog proglasi novi ustav, javivsi banu, da toga uciniti ne ce, jer ,,nikada nije izjavio nas narod, da ce sta-rinski od preda svojih zadobljeni te zakonom i prisegom svijeh kra-ljeva potvrdeni zemaljski ustav odbaciti i njega se po-sve odrec i“. Da izbjegne prigovorima, bansko vijece sastavi u tom smislu predstavku, koju potom predade Ivan Kukuljevic s nekim drugovima caru Franji Josipu (7. maja). Ali carevi savjetnici nikako nijesu htjeli da popuste, pace oni su dali Hrvatima do znanja, ako ne prihvate taj ustav, da ce ih smatrati isto takim buntovnicima kao
i	Madzare1.
     1 S tim je u svezi pisao Ivan Kukukuljevic banu Jelacicu 9. aug. 1849. iz Zagreba ovo : „Da ja ne poznam domorodno i uprav skroz i skroz slavjansko srce Vase Svjetlosti, ne bi se usudio tako posve otvoreno stanje sadasnje hrvatskoga nasega naroda pred Vase oci staviti, kako namje-ravam. Otkako ja od 15 godina na literarnom polju, a 9 godina na politickom polju za narod i s narodom mojím radim, níkad nijesam toliko tihe tuge i nezadovoljnosti u narodu raome opazio kao sto uprav u vri-j e m e ovo. Ne razumijevam ja ovdje pod narodom mojím neuke mase, koje fana-tizam, ushicenje i zasljepljenje simo ili tamo nagnuti moze, vec ja razumijevam pod narodom one ljude, stare i mlade, koji su od pocetka gibanja narodnoga sve do dañas u svih krizah nasega politickoga zivota narod ravnali, poducavali, tjesili i odusevljavali . . . Najvece nezadovoljstvo porodio je nacin, kojipi se nama od vlade novi ustav narinuti zeli. Nas narod, koji je od stoljeca i stoljeca naucen bio svaku naredbu, koja u zivot i u buducnost zasijecase, samo na saboru pretresivati i primati, vidi najedankrat sada, poslije kako je sve moguce fizicne, materijalne i
20