157
    Kad nije bilo hercega, onda su kraljevstvom upravljali bani gotovo istom vlasti. U prvo vrijeme bio je samo jedan ban, no od Bele III (IV.) nalazimo ih stalno po dva, i to napose za Hrvatsku i Dalmaciju, a napose za Slavoniju. Od Matijasa Korvina, kad je vec bila izgubljena Dalmacija s juznom Hrvatskom, ima ili samo jedan hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban, ili dva ista. Taj je naslov onda ostao u stalnoj upotrebi sve do danas. Banovi su redovito bili ili domaci plemici, ili su imali posjeda u Slavoniji. Svaki je ban sebi na saboru sam imenovao izmedu domacega plemstva ban ove a (vicebanus); slavonski banovac bijase redovito zupan zagrebacki ili krizevacki, a hrvatski zupan kninski. Uz baña i banovea javlja se samo u Slavoniji jos i protonotar, izabran na saboru od plemstva, koji je cuvao pecat kraljevstva, kao sto je to cinio kàncelar u Ugar-skoj, a u docnije doba bio i banov zamjenik kod sudovanja,
    Herceg ili ban sazivali su po kraljevu nalogu sab ore. Bu-duci da je kraljevstvo od druge polovice XIII. vijeka bilo razdije-ljeno na dvije upravne jedinice, sastajali su se napose slavonski, a napose hrvatski sabori (generalis congregatio regni Sclavoniae ili regnorum Dalmatiae et Croatiae), i to prvi ponajvise u Krizevcima, onda u Zagrebu i Cazmi, a drugi u Kninu, Ninu i Bihacu na Uni, a docnije u Topuskom i u Ripcu (kraj Bihaca). Sabori su trajali redovito po vise dana, a dolazili su na nj svi crkveni i svjetovni velikasi, nize plemstvo i zastupnici gradova, pa i dalmatinskih (na hrvatski sabor). Samo u osobito vaznim prilikama vijecala su oba sabora, hrvatski i slavonski, zajedno. Predsjedao im je redovito herceg ili ban, a u prilikama i sam kralj (tako ¿igmund 1397. u Krizevcima, Matijas Korvin 1466. u Krizevcima a 1481. u Zagrebu i Vladislav II. 1495. u Virovitici). Na ove sabore, kojima je predsjedao ban, siljao je kralj pocetkom XVI. vijeka u vaznim prigodama po jednoga ili po dva svoja poslanika (oratores), da priopee stalezima njegove predloge i zelje (propositiones regiae), o kojima se tada raspravljalo i stvarao zakljucak. Na ovim se saborima vijecalo o svemu, sto se ticalo uprave, porezà, obrane kraljevstva, vojnickih posala i unutarnje politike Hrvatske, odnosno Slavonije; no ipak najodlicnija je strana ovih sabora, narocito u starije vrijeme, bilo rjesavanje zapletenih parnica, dakle sudovanje. U XV. vijeku (od
1442.	dalje) poceo je slavonski sabor redovito siljati svoje zastupnike ili pouzdanike na ugarske sabore (nuncii regni Sclavoniae ili oratores regni Sclavoniae), dok hrvatski sabori ne samo da toga nijesu cinili.