329
l'os od 1848., odnosno 1861. Svi ostali poslovi proglaseni su zajed-nickima, a rukovodit ce ih zajednicka ministarstva financijà, po-ljodjelstva, trgovine i narodne obrane (domobranstva), kod kojih se imadu osnovati zasebni hrvatski odsjeci. O tim zajednickim poslo-vima raspravlja „zajednicki sabor svih kraijevina ugarske krune“,1 na koji salju Hrvati svoje poslanike, 29 njih u donju kucu, a 2 u gornju, koje ce izabrati hrvatski sabor od svojih clanova.2 Zajednicki sabor opet bira u delegacije pet clanova izmedu Hrvatà poslanikà na za-jednickom saboru. Na svim ovim zajednickim saborima (u donjoj i gornjoj kuci pa u delegacijama) hrvatski se poslanici mogu sluziti i hrvatskim jezikom, dok ce se za zajednickoga saborovanja i na saborima i na delegacijama uz ugarski barjak razviti i hrvatski. U autonomnim poslovima sluzi hrvatski barjak i sjedinjeni grb Dalma-cije, Hrvatske i Slavonije, no providen krunom sv. Stjepana, dok se u zajednickim poslovima upotrebljava zajednicki grb ugarski i dalm. hrv. slavonski. Glede financijà ustanovljeno je — unatoc savjetovanju Franje Deáka, da Hrvatska uzme financijalne poslove (u koliko nijesu zajednicki cjelokupnoj monarhiji) u svoju autonomiju — da Hrvatska ima primati za pokrice svojih autonomnih troskova 2,200.000 for. (pausalno) za deset godina, jer se financijalna nagodba ima svake desete godine obnavljati. Od teritorija pripada Hrvatskoj i Slavoniji Vojna Krajina i „danasnja“ Dalmacija, a ugarski sabor pre-uzima obvezu, da ce podupirati njihovo sjedinjenje s Hrvatskom. Baña imenovat ce kralj ,,na prijedlog i uz protupotpis zajednickoga kr, ugar. ministra-predsjednika“, ali je ipak „odgovoran“ saboru hrvatskomu. Buduci da se ukida hrvatska dvorska kancelarija, ,,ima se za iste kraljevine imenovati posebni dalm, hrv, slavonski ministar bez lisnice kod sredisnje vlade u Budimpesti“, ali „odgovoran zajed-nickom saboru“. Nadalje je ustanovljeno, da ban vise ne moie da bude vojnik i da kod zajednickih ureda u Hrvatskoj (kod financijà, poste i brzojava, drzavnoga sumarstva i zeljeznicà) ima biti sluzbeni jezik hrvatski, a namjestavani domaci sinovi, ,,u koliko to samo moguce bude". Konacno se kaze, da ova nagodba ,,ne moze biti predmetom zakonodavstva pojedinih nagadajucih se kraijevina i
     1	Zak. il. XLIV : 1868. o narodnostima, dakle cisto ugarski autonomni zakon, nazivlje sabor u § 29., „zajednicki ugarsko-hrvatski sabor“ (kòzos magyar-horvát országgyülés).
     2	Dokinucem jednoga dijela Krajine povecao se ovaj broj (1873) na 34 posla-nika, a kad je sva krajina ukinuta (1881) na 40 u donju kuéu, a 3 u gornju.