49
podsadu, sklopivsi s carem Romanom primirje, a onda se okrene svom silom na srpskoga kneza Zahariju. U tom ratu bugarske su vojske konacno pokorile Srbiju i rastjerale narod na sve strane, najvise u Hrvatsku, kuda se i Zaharija sklonio, tako da je srpske knezevine privremeno nestalo; ona postade dio ogromne bugarske drzave (924). Sada su obje drzave, Hrvatska i ona kneza Mihajla Vi-sevica, neposredno s njome granicile, ali ih car Simeun nije napao neposredno poslije srpskoga rata.
    Hrvatska postaje kraljevinom. Oko toga vremena bijaàe hr-vatski knez Tomislav na visini svoje moci. Suvremeni car Konstan-tin Porfirogenit kaze, da je Hrvatska tada mogia da podigne na noge 100.000 pjesaka i 60.000 konjanika kopnene vojske, dok je na moru imala osamdeset velikih brodova (sagina), na svakom po cetrdeset ljudi i stotinu manjih (kondura) sa po deset do dvadeset momaka. Zacijelo se sada, oko godine 925., Tomislav proglasi kraljem hrvat-skim (rex Chroatorum) nakon sto je uglavio savez s Bizantom i pri-mio dalmatinske gradove i otoke u svoju upravu te prosirio vlast svoju na panonsku Hrvatsku i na otoke Vis, Brac i Hvar, pa konacno kad je vidio, gdje se i bugarski knez Simeun s a m okitio carskim naslovom, a tako ¡sto uradio nesto ranije i bizantinski admiral Roman Lekapin. Tomislav ucini to jamacno odobrenjem svete stolice, jer mu papa priznaje kraljevski naslov, a mozda mu je poslao jos i kra-Ijevsku krunu s ostalim znakovima kraljevske vlasti. No da li je Tomislav krunjen, od koga i gdje, to ne znamo.1 Tako se dakle preobrazi knezevina Hrvatska u kraljevinu, prva na tlu danasnje habsburske monarkije, a takovom ostade bez prekida sve do danas.
    Pitanje jurisdikcije spljetske nadbiskupije. Podlozenjem dal-matinskih gradova i otoka papi opet je izislo na povrsinu pitanje jurisdikcije spljetske nadbiskupije, u kojoj je tada snaz-nije nego ikad ozivjela zelja, da se obnovi „kako je nekoc bila", to jest prije propasti Salone. Tada je vec postojala neispravna lokalna tradicija, kao da je osnivac njezin sv. Dujam bio ucenik sv. Petra i da mu se svete kosti nalaze sahranjene pod oltarom stolne crkve, dakle da je ona apostolskoga podrijetla, pred kojom nemaju pravne
     1 Pricanje „Ljetopisa popa Dukljanina" o Duvanjskom saboru ne moze za to da bude izvorom. To je nekoc bilo misljenje Kukuljevicevo, na koje ja ne mogu pristati.
4