220
vazan organ u zemaljskoj upravi. Zbog toga su Hrvati vazda s nekim nepovjerenjem gledali u ovo kraljevsko vijece, ma da ih je kraljica posebnim dopisom uvjeravala, da je ono ravnopravno ugar-skomu i da njime niposto ne misli okrnjiti prava hrvatskoga sabora. Uporedo s nepovjerenjem Hrvatä isla je potajna radnja Madzarà za tim, da se hrvatsko kraljevsko vijece podvrgne njihovu namjes-nickom vijecu. I tako se odista zgodi, da ga je Marija Terezija ko-nacno dokinula (30. jula 1779.), ali ne tako, da bi opet svu vlast prenijela na hrvatski sabor, kako su Hrvati zeljeli, vec je ona poslove ukinutoga kraljevskoga vijeca predala ugarskom namjesnickom vijecu, u koje bijase slobodno doci banu, da dade glas i mnijenje u hrvat-skim poslovima. Tako je dakle Hrvatska prvi put pod-vrgnuta Ugarskoj i njezinoj vladi. Posljedice ove pro-mjene najjasnije se ocitovase kod Rijeke.
    Pripojenje Rijeke Hrvatskoj. Onaj teritorij, na kojem se spo-minje u kasnije vrijeme Rijeka, bio je u X. vijeku nesumnjivo sastavni dio drzave hrvatske, buduci da se ona tada sterala sve do usca istarske rjecice Rase. Dokle je tako bilo, ne zna se, no stoji, da je godine 1139. danasnji rijecki teritorij pripadao knezovima Duinskim (Duino je kraj Trsta), dakle je onda bio sastavni dio vojvodine Ko-ruske. Odsada dalje sve do 1776. ne povrati se vise rijecki teritorij Hrvatskoj, osiin kroz kratko vrijeme (izmedu 1337. i 1365.), kad je Rijeka (Flumen) bila u vlasti knezova Frankapana zaloznim pra-vom. Medutim vec 1467. dolazi ona oporukom posljednjih joj gospo-dara grofova Wallsee u posjed kralja Fridrika III., ili u posjed porodice Habsburske, pa joj ostade sve do 1776. U doba Habsbur-skoga gospodstva postade Rijeka zasebnom politickom oblascu, u kojoj je u ime vladarevo upravljao kapetan, a kad su zaplijenjena (1670) primorska zrinsko-frankopanska imanja, uredi becki dvor od svega primorja, od Gradeza i Trsta do Senja i Baga posebnu oblast zvanu Austrijsko primorje, u kojoj je Rijeka bila od 1712, dalje slobodna luka (poput Trsta), to jest grad s posve autonomnom gradskom upravom.
    Ovako je ostalo sve do godine 1776., kad se Marija Terezija odluci na nagovor sina cara Josipa II., da „vrati“ u interesu Vojne Krajine Hrvatskoj primorje, ali tako, da joj istodobno uzme bansku Krajinu (s Petrinjom i Glinom). Dvor je dakle imao pred ocima za-mjenu zemljista : on uzima (ekskorporira) Hrvatskoj bansku Krajinu, a daje ili vraca joj (inkorporira) Primorje. Ovu je svoju misao kraljica