245
zasebnoga blagajnika, a placali su jé i plemici i kmetovi od „sesije" {to jest 24 jutra oranice i 8 jutara livade) ; obicno su cetiri sesije cimile jedan „fumus“. Racun o ubranom porezu polagao je blagajnik saboru, dok se onaj o ubranoj kontribuciji podastirao ugarskoj ko-mori. Kr. slob. gradovi placali su mjesto kontribucije taksu, koju im je izravno odredivao kralj po savjetu ugarske komore ; no cesto ju je snizio, ako se pokazalo, da je previsoko odmjerena. Dalji kra-ljevski prihod bila je tridesetnica (tricésima, madz. harminczad, ótale harmica), koju su trgovci placali za unesenu robu. Glavni sla-vonski tridesetnicarski uredi bijahu u Nedeliscu u Medumurju i u Zagrebu. I tridesetnica cesto se upotrebljavala za podmirenje voj-nickih potreba u Hrvatskoj, a onda je imao o tom poloziti zemaljski blagajnik racun hrvatskomu saboru. U Vojnoj Krajini nije nitko placao poreza, jer su svi vrsili vojnu sluzbu, a bas u tome se u srednjem vi-jeku, pa i docnije, i sastojala b i t n o s t oprosta od placanja poreza.
    Vojska. Uza sve uredenje Vojne Krajine, kojom bise znatno -okrnjena hrvatska prava, ipak je i u to doba u vojnickim poslovima banske Hrvatske ostao glavni faktor hrvatski sabor s banom. Vec 1537. i 1538. stvorise slavonski sabori u Krizevcima vaznih zakljucaka
0	obrani domovine odredivsi, da velikasi i plemici imadu na noge podici izvjestan broj konjaniká i pjesaká te se pobrinuti za kola, koja óe za vojskom voziti hranu. Osim toga brinuo se sabor i za utvrde
1	za gradove odredujuci za njihovo uzdrzavanje besplatni kmetski rad
i	potrebni porez. Godine 1558. stavio je Ferdinand I. hrvatskomu saboru (17. jula u Stenicnjaku) prijedlog, da stalezí dadu razvaliti neke manje utvrde oko Zrinja, ne bi li se tako pristedilo na vojnickoj posadí. Ali hrvatski stalezi nijesu htjeli da na to prístanu trazeci uporno od kralja, da te gradove opskrbi vojskom, jer bi se padom njihovim samo uvecala turska pogibao za Hrvatsku. Poslíje toga nikad se vise nije sastao zasebni hrvatski sabor. Briga staleza i baña oko hrvatske banske vojske trajala je i dalje, kako jasno pokazuje za-konski clanak stvoren 1659. na pozunskom saboru, kojim se odreduje, da se kraljevina Hrvatska i Slavonija imadu u obrani domovine i dalje drzati raznih zakonskih clanaka stvorenih na hrvatskom saboru, a narocito onih, koji odreduju, kad neprijatelj provali u zemlju vecom silom, da moraju svi velikasi, plemici i drugi drzavljani na zapovijed banovu listom ustati na oruzje i skupiti se pod zastavu kraljevsku i bansku. Pored toga jos su oni duini da prema imutku oboruzaju izvjesni broj svojih kmetova, u velikoj nuzdi i trecinu njíh. Od