338
ugarska deputacija, nasto hrvatski izaslanici uzese popustati,1 dok konacno nije ostala stara nagodba (od 1868.), kako je bila, osim pre-inake u dotadanjim financijalnim ustanovama : mjesto pausala od 2,200.000 for. uvedena bi za Hrvatsku tangenta od 45% njezinih prihoda, kako ce ih iskazati zajednicki ministar financijà. Osim toga bi Hrvatskoj zajamcen ustav odredbom, da se hrvatski sabor, ako bude raspusten, ,,ima sazvati za tri mjeseca racunajuci od njegova raspusta", a i djelokrug je hrvatskoga ministra jasnije opredijeljen, kao posrednika izmedu bana i kralja te ugarske vlade, ali bez prava, da samostalno utjece na banske prijedloge ili zakljucke hrvatskoga sabora. Ovako revidiranu nagodbu primio je onda hrvatski sabor 5. septembra 1873. sa 79 protiv 10 glasa, a 30. novembra dobi ona i kraljevsku sankciju.
    Dalmacija i Istra. Vec smo vidjeli, kako je i u Dalmaciji po-slije 1860. stala jacati narodna misao protiv Talijanasa, koje su vo-dili Lapenna i spljetski nacelnik Bajamonti. Ova borba nadilazi zes-tinom daleko onu izmedu narodnjaka i madzarona u Hrvatskoj, jer nerijetko bijase tude narodnim vodama (Miho Klaic, Miho Pavlinovic, » Gajo Bulat, Kosta Vojnovic) ugrozen zivot od nahuskane svjetine. Kao sto je Gaj poceo svoje djelo kajkavstinom, a grof Janko Dras-kovic obracao se na „ilirske kceri", da ih privuce u narodno kolo, njemackom knjizicom, tako su i prvaci narodnoga pokreta u Dalmaciji nasli za probitacno, da svijest bude talijanskim jezikom u svom organu „II Nazionale" (od 1862.). Da je ta misao odista bila zgodna, pokazala je slavna polemika, sto ju je vodio urednik „Nazionala", obrazovani Natko Nodilo, velikim uspjehom sa cuvenim Nikolom Tommaseom, kad je pritekao u pomoc svojim talijanaskim zemlja-cima. Od tada napredovala je narodna stranka sve bolje, unatoc teskim progonima vlade, pa je vec 1865. mogia u saboru za-traziti sjedinjenje s Hrvatskom. U julu 1870. narodna je stranka konacno i trajno iznijela na izborima potpunu pobjedu, stekavsi 25 mandata protiv 16 talijanaskih. Medutim pravi uspjeh oslabljen je malo prije utanacenim dualizmom u monarhiji (1867, 1868), tako da adresa saborske vecine za sjedinjenje s Hrvatskom ostade bez vaz-nijih posljedica. Valja ipak priznati, da je narodni preporod u Dal-
     1 Biskup Strosmayer ostavio je odmah poslije negativnoga odgovora Madzarà Budimpestu i nije vise nikad dolazio ni na hrvatski ni na ugarski sabor (u veli-kasiku kucu).