270
bise podredena cetiri okruzja ili delegata (Cavtat, Ston, Lopud i Kotor) i dva kotara ili vicedelegata (Erceg-Novi i Budva) s vise seoskih opcina. Kao savjetujuce vijece, a ne kao sabor, ma da ima s njime neke slicnosti, stajalo je providuru o bok glavno vijece dalmatinsko (consiglio generale della Dalmazia), sastavljeno od 48 clanova. Prve je clanove toga vijeca imenovala vlada sama izmedu ljudi inteligentnih i imucnih ; i to iz svakoga kotara po jednoga ili vise njih, vec prema broju zitelja, a docnije bi svake godine, nakon sto bi dvanaest njih istupalo, preostalo vijece predlozilo vladi spisak onih ljudi, za koje je drzalo, da treba da u nj udu ; izmedu ovih vlada bi onda izabrala one, koje je htjela. Vijecu je predsjedao providur, a raspravljalo je o zemaljskim i narodnim potrebama ; zakljucci bi stekli valjanost tek poslije potvrde providurove.
    Sudstvo, posve odruzeno od uprave prema modernim nacelima, sacinjavali su prije svega mjesni ili pomirbeni sudovi (iudici locali o di pace, 22 njih), i to ne samo po svim sijelima pojedinih okruzja i kotara, nego i po svim vaznijim omanjim mjestima. U Zadru i u Spljetu bjehu uredeni sudbeni stolovi (tribunali) kao prizivni za mjesne i kao prva molba za sve civilne i kriminalne parnice, a tako docnije i u Dubrovniku, Nadalje je osnovano u Zadru p r i-zivno sudiste (corte d' appello) za sudbene poslove, dok je kao vrhovno prizivno i kasaciono (ukidno) sudiste odredeno ono u Milanu (tribunale di cassazione). U prvi se kraj pomisljalo kod svih sudova potpuno uvesti francuske zakone („Code Napoléon“ i druge), no ubrzo se pokazalo, da bi to bilo upravo neprovedivo zbog narodnoga shvacanja i obicaja, narocito u posjedovnim, bastinskim i zenidbenim poslovima. Stoga bise pored francuskih pridrzani i neki austrijski i mletacki zakoni s uputom, da se prilagode, gdjegod je to bilo mozno, francuskima, ali vazda da vrijedi kao pravilo, da su pred sudom sve stranke i svi stalezi jednaki. Sada bi ukinuta tortura i batinanje, a smrtna se kazan izvrsivala samo sijecenjem glave (gilotiniranjem), pace i tamnice se preobrazise u mjesta dolicna covjeka. Uvedeni bjehu i branitelji u kriminalnim i odvjetnici u civil-nim pamicama.
    Kad je Dalmacija dosla pod francusku vlast, vrijedio je u njoj zakon {lege Grimani od 1756.), prema kojemu nijesu bili seljaci u dalma-tinskom Zagorju, stecenom od mletacke republike Karlovackim (1699) i Pozarevackim mirom (1718), vlasnici onoga zemljista, na kojem su ¿ivjeli te ga obradivali, vec samo dozivotni pravouzitnici u izravnom