59
Andrije. Tad je bas bijesnio gradanski rat izmedu Splita i Trogira, u kojem je knez Andrija pomagao Splicane i nanosio velike stete Trogiranima. Trogirani, kako se cini, nijesu ni njemu ostali duini, vec sa svojim ladama dodose do Korèule, te tu otese jednu ladu, za koju drzahu, da je vlasnistvo kneza Andrije ili Korculana. Hvarani na to tvrdeci, da je to hvarska lada, zatrazise od Trogirana, neka im je virate, ali to isto zahtijevahu i Dubrovcani tvrdeci, da je njihova; Trogirani tada pisahu gore ci tirano pismo Dubrovcanima, u kojem vele, da ce im je predati, ako je prime pod zakletvu. Boje se pak, da bi je Dubrovcani mogli primiti toboie kao svoju i dati je uistinu natrag ljudima Andrijinim, doticno Korculanima, jer Dubrovnik tada bijase u dobrim odnosima s Andrijom; stoga im postavljaju uvjet, da to ne smiju uciniti. Vidimo dakle, da Trogirani tretiraju i Korculane kao svoje neprijatelje, i to sigurno zato, sto su podanici kneza Andrije.
      Sto je bilo dalje s Korculom do g. 1254., tesko je reci; isto je tako tesko reci, ciju li je vlast Marsilije te godine zamijenio. Vidjesmo, da su i o pocecima vlasti Marsilijeve pisali razni histo-ricari, ali su se neki od njih tako neodredeno izrazili, da svojim pisanjem nijesu htjeli ili mogli to pitanje konacno rijesiti. Jedino nam potpuno jasno kaze Radie, da su Zorzi oteli Korculu zahum-skim knezovima, Kretschmayer, da ju je Marsilije oteo Stefanu Urosu I., i Klaic, da je tada bila podlozna ugarsko-hrvatskom kralju. Razmotrimo dobro, sto izvori kazu o pocetku Zorzijeve vlasti. Andrija Dandolo veli za Korculu, da su bili »absque regimine fluctuantes«, dakle kolebajuci se bez vlade, i da su uz stanovite uvjete primili Marsilijevu vlast, ali nadodaje »non tamen sine ducalis honoris dispendio«. Sto znace ove posljednje rijeci? Mislim, da se moie njihov smisao shvatiti na dva nacina: ili je to bila viSe obiteljska Zorzijeva vlast, a ne direktno mletackog duida, ili je bila potrebna duideva vojnicka pomoc, da Marsilije postigne svoj cilj. U ovom bi posljednjem slucaju Marsilije silom nagnao Korculane, da mu se pokore. Sudeci pak po uvodnoj pjesmi statuta, Korculani su sami dobrovoljno poslali poslanike u Dubrovnik i zatrazili, da im on bude knez. No tu je pjesmu spjevao svecenik Antonije Galoppa po knezevu nalogu, te je moguce, da je on, slaveci kneza, cita vu stvar malo uljepsao. Tesko je dakle reci, da li je Korcula svojevoljno pristala uz njegovu vlast ili je bila nagnana da sklopi s njime ugovor, kojim ga uzima za kneza.