293
niku, a mjerilo se raznovrsnim mjerama. I ostali primorski nasi gradovi vodili su brigu oko dobave zita, a narotfito Dubrovnik. Ovaj je grad ¿esto imao u svojim skladistima toliko obilje zita, da se koròulanska opcina obracala vise puta dubrovackoj, da joj ustupi izvjesnu kolicinu. Toj su se molbi dubrovacka vijeca najpripravnije odazivala te davala korculanskoj opcini zito cak i na kredit. Za prijevoz zita iz raznih krajeva u Korculu nekoliko se puta spominje, kako dubrovacika viada dozvoljava upotrebu dubrova¿kih brodova. Sigurno se to dogadak)' onda, kad su korculanski trgovaiki brodovi bili zaposleni na drugom mjestu.
     Sol. Vazan predmet trgovanja bijase sol. Ona nije bila monopoi, ali se morao placati dacij soli, o kojem cerno govoriti nize u odlomku o opcinskim financijama, a koji je dacij iznosio trideseti dio vrijednosti soli i iSao u kraljevsku blagajnu. Takoder se na otoku Korculi pravila sol. Proizvodili su je pojedini privatnici, ali je zato morala opcina izdati dozvolu. Lokaliteti, gdje se proiz-vodila sol, zvali su se Soline, a kadsto latinski Salinae. Tako imamo Soline juzno od grada Korcule u uvali, koja se i danas zove tim imenom, a latinski su je nazivali Valle salinarum. Veliko vijece na svojoj sjednici, odrzanoj 28. prosinca g. 1414. u crkvi sv. Marka, daje Angelu i Ivanu, sinovima pok. Obrada Berinica, dozvolu i pravo, da mogu u toj uvali u roku od dvije godine napraviti solila te u njima oni, njihovi potomci i nasljednici proizvoditi sol po svo;oj volji.30 Da je na otoku Korculi postojala proizvodnja soli, vidi se takoder iz toga, sto su Korculani, dosavsi g. 1420. pod mletacku vlast, izmedu raznih molba za potvrdu svojih prava zatrazili, da bude dopusteno i dalje svakom Korculaninu praviti solila; specijalno traze, da se potvrdi gore spomenutoj braci Angelu 1 Ivanu koncesija, koju im je dala opcina g. 1414., uz uvjet, da oni placaju desetmu opcini.31 Ova domaca proizvodnja nije mogia uvijek podmiriti domace potrebe, a pitanje je, da li se je uvijek vrsila, te je Korcula morala sol za svoje potrebe i uvoziti. Sa soli su Korculani takoder trgovali nabavljajuci je izvana i prodajuci je stanovnicima Krajine te vozeci je u luku Drijevo na Neretvi, odakle je isla dalje u Bosnu. Korculanska se opcina brinula, da Korcula bude dobro opskrbljena solju i da ne bi nastupila nestasica. Tako na pr. nareduje 24. sijecnja 1391. Branku Zubazicu kao
     30	Dokument kod Paulinija poglavlje VI.
      11 O tom vidi izdanje statuta Jug. akademije p. 142.