lima mnogo mjesta gdje je on ne samo razumski, lcao protestant, nego osjecajno, kao Hrvat iz gra-nicnog periferijskog kraja, na onoj strani koja je protivna Talijanima. U vec spomenutoj knjizi »De translatione Imperii Romani ad Germanos« Vlacic ne samo sto pise protiv pape i njegove »sramotne i presramotne prevare«, protiv rimske crkve, koja se he moze braniti jer braniti nju znaci »hvaliti i una-predivati sve ono sto sluzi papi i njegovim kurtiza-nama, njihovoj tiraniji, bogatstvu, sjaju i bezboznom zivotu« (predgovor str. IV.), nego pokazuje tenden-ciju da omalovazi Talijane i kao vojnike i kao borce. Vlacic dokazuje da su Germani sluzili Cezaru kao vojnici u gradanskom ratu i u parsalskoj bitci i po-bijedili tamo rimsku vojsku. I Vlacic tu ne spominje Rimljane koje su pobijedili Germani, nego Talijane (u njemackom izdanju: Das Welsche Volk). On se divi junastvu Germana i slabosti Talijana. »A bilo je vrlo mnogo talijanskog ljudstva, i to njihova najbo-lja i odabrana jezgra i sa najboljim strijelcima. A tko bi bio vjerovao, da ce oni biti natjerani u bjeg sa tako malom snagom, naime sa tri tisuce (Germana)«.
    Vlacic je dakle znao zasto je svome prezimenu dodao Illyricus, znao je da je obvezan Nijemcima sto su mu dali mjesto, egzistenciju, zenu i pravu vjeru, ali je znao isto tako da nije Nijemac i da ne moze postati Nijemac ni onda kad bi se trudio da to postane. Jasno je bilo Vlacicu da ga neke veze vezu i
    69) Konstrencic je bez potrebe ucinio od Vergerija »Italo-Sudslave«. Vergerij je cisti Talijan po fantaziji i nestalnosti svojoj, po lijeporjecivosti, po povrsnosti, po hvalisanju. On pise poslanice braci Italije: Ai frateli d’ Italia. On se hvali da zna hrvatski i slovenski, a ne zna ni jedno ni drugo. Nije vjerodostojna cak ni njegova tvrdnja da je kao biskup u Kopru drzao glagolsku misu naizmjenicno sa latinskom.
149