su postajale velike i opce. Kruti rimski centralizam, koji zadrzava razvoj i slobodu zivota i stvaranja, po-stajao je sve nesnosljiviji. Prvo su pojedinci, skole i ucenja poceli da kritikuju, da protestiraju protiv svega toga, kasnije je protestantizam postao veliki pokret. Univerzalizam zapada i zapadne kulture je bio slomljen. Bogati i napredni narodi odcijepili su se od Rima i rimske crkve. Reformacija je razbila univerzalni uticaj katolicke kulture. Dvijesto godina kasnije francuska revolucija zadaje velik udarac fe-udalnom poretku koji je bio najjaci oslonac katoli-cizma. Poslije drugih stopedeset godina razbijene su dvije velike polufeudalne zemlje (Austrija i Njema-cka) srusile su dvije monarhije, koje su bile glavne zastitnice katolicizma (Austrijska i Spanjolska) i danas, godine 1938. prozivljavajuci reakciju na mno-gim stranama, osjecamo kako je stvarno malo ostalo od ideja i ustanova francuske revolucije, kako je protestantizam razdrobljen, razjedinjen, pritisnut, i kako je u tom novom, danasnjem prelomu vjekova katolicka crkva sacuvala veliku kompaktnost, kako je jaka i uticajna i kako je ostala nepomirljiva i ne-tolerantna, kao i uvijek.
    Protestantizam evropskog sjevera i zapada crpi® je svoju snagu, koja ga je dovela do pobjede iz neko-liko izvora: iz opravdanosti svojih protesta protiv zloupotreba rimske crkve, iz posebnog vjerskog ucenja, crpljenog neposredno iz svetoga pisma, iz no-vih ekonomskih i socijalnih prilika na sjeveru i za-padu Evrope, koje su prerasle ekonomsku i socijalnu strukturu Italije i od separatistickih i partikularisti-ckih, drzavnih i nacijonalnih teznja teritorijalnih go-spodara na sjeveru i svjeverozapadu.
    Odcijepljenje od Rima je bilo na putu historij-skog razvoja. Ako su reformirane crkve mogie da daju svojim vjernicima bolju vjeru, bolje svecenike i bolju, vjernicima blizu, neposrednu i njihovu crkve-nu organizaciju, a sve su to one zaista i dale, to je
182