kontakta sa svojim ljudima, narocito sa Konzulom Istraninom, jer je sva Konzulova akcija bila nepre-stano zavisna od Vlacicu neprijateljskih teritorijal-nih gospodara u Njemackoj. I tako je morao i protiv svoje volje da veze svoj zivot samo za kabinetski rad i da se usredotoci u nacelnoj borbi i ogranici na ovu borbu.
    Vlacic je bio neobicno pronicljiv u otkrivanju maski. On je maske skidao ponajvise Rimu, ostro, bez rezerve, konsekventno, ali je istu metodu upotre-bljavao i prema svojim protivnicima protestantima, teolozima i politicarima. Pronalazio je prave motive za pojedina gledista, teze, stavove, ucenja i politiku i ti motivi bili su po pravilu licni i ne uvijek casni. On je govorio (pisao) socnim i bujnim rijecnikom kakav je bio zaveo Luther, a ipak su njegove recenice pune sadrzaja i bez svakog plitkoumnog verbalizma. I dok su njegova velika teoloska i historijska djela sastav-ljena od logickih, racionalnih konstrukcija (njegov latinski jezik je ipak neobicno raznovrsan i bogat na izrazima), polemicki spisi njegovi su puni ostrih us-poredenja, zivih slika, vulgarnih jakih rijeci. On go-vori o epikurejcima, o Sodomi i Gomori, o kurtiza-nama, lazima i podvalama, o vuku i ovcama, o kne-zovima sto hoce da zastrase lupom svojih cizama i zveketom mamuza, o beskarakternim ljudima, »koji jedu ono sto su prije izbacili iz sebe«. Za njega je stanje Rima beznadno, bolesno, i niko Rim ne moze da izlijeci, jer tu sjedi sam vrag i vrazji sinovi. On dijeli lekcije svim tadanjim mogucnicima katolicima, i protestantima jednako.
    Sizmatik, beskucnik i prognanik, Vlacic nigdje ne moli za milost, ne predaje se, ne ustupa, nego samo trazi, da se teoloski spor sa njime pravo rijesi. Prijatelji koji su mu jos preostali savjetovali su mu da napusti ucenje o istocnom grijehu, jer ce ga mo-zda Bog ostaviti zbog njegove tvrdoglavosti i on ce morati da padne. Bili su to dobronamjerni savjeti,
173