mjera, njihove politike i njihovih zakona. I sami Wit-tenberiani priznali su Vlaóicu da je omeo kneieve
i careve planove:
    »Hic igitur, si omnio aliquid sibi de impeditis rebus aliquibus laudis vendicat, aliam sibi arrogare nullam potest, quam quod illud Principis Mau-ricii consilium impedit, quo decreverat, ut in omnibus, in quibus pie et cum bona conscientia posset, Caesari obsequeretur«.40) (Citiramo prema Pregeru knj. I, str. 101).
    U svojoj akciji protiv popustanja, Vlacicu je na-jedamput iskrsla misao njegove domovine. Tamo dolje, ljudi se tuku na svima stranama sa Turcima, koji su nadmocni, a ovdje krscani krscane progone. Umjesto da daje Rim caru novac da sa njim kupi cete protiv Turaka, on mu daje novac i cete da ra-tuju protiv protestanata, koji su bolji krscani od katolika. Kad se radi sa takvi mljudima, kojima nije nista stalo, sto se juzna Evropa krvari sa Turcima, nego hoce da im se pokore protestanti, treba biti ne-obicno oprezan. Prema tim tvrdim, lukavim, podmu-klim, nepopustljivim Rimljanima, prema tim intri-gama njihovim i taktici njihovoj treba imati snagu otpora, tvrdokornosti, nepopustljivosti, koja ce biti ravna njihovoj i koja ce moci da se mjeri sa njima. Oni se sad zale na protestante, spocitavaju im raskol-nistvo, ali to je samo prijekor vuka jagnjetu, da jag-nje muti vodu. »Mi zovemo neprestano, pise Vlacic, da nas i cijelo krscanstvo saslusate, pa da krenete svi protiv Turaka, a vi neprestano klicete: Raspni ga, raspni !... Mnoge ste vi vec ubili radi religije ... Ali
    40)	»Ako Vlacic uopce trazi za sebe neko priznanje u pogledu sprijecavanja nekih stvari, ne moie da trazi nista drugo, nego to, da je ori sprijecio onaj pian kneza Morica, prema kome je Morie u svemu, sto je bilo pod-noiljivo sa njegovom poboznoscu i dobrom savjesti, htio da slusa cara«.
114