takt, svi ti znacajni kvaliteti jedne kulturne licnosti gubili su se ispred pravolinijskih, jednostavnih, lò-gickih, jasnih koncepcija Vlacicevih. Za veliku ulogu momenta trebala je odlucnost, trebao je covjek cvrst
i	prav, trebao je karakter.
    Kadgod je Melanchton pogrijesio, a tih pogrje-saka ima povise, on se nekako fino, sa visine, kajao, govorio o tome kako je bolestan, kako nije siguran da li je pogrijesio ili nije, ali ako je pogrijesio, neka mu se oprosti i neka se ostavi da mu o tome Bog sudi. Kad je careva vojska pobjedila protestante i osvojila Wittenberg, Melanchton je takoder sa dru-gima pobjegao. Ali uskoro on se vratio i primio mje-sto na sveucilistu od izbomog kneza koji je bio na strani carevoj. Melanchtonov humanizam i idealizam dobiva realnu, prakticnu boju. Vjerojatno je bilo tada da ce se izvrsiti do kraja careva volja, da ce se neprijateljski knezovi i gradovi pokoriti, da ce interim pobijediti. Eto saskoga izbomoga kneza Morica. Do nedavna jos on je bio voda anticarske i protiv-rimske politike u Njemackoj, sad je tucen u ratu, postao je saveznik carev, i jos vise, neki izvrsilac carske politike u Njemackoj. A to je ipak bio najjaci
i	najbogatiji njemacki protestantski knez. Pa, ako je popustio pred silom i taj knez, koji je imao i oru-zje i novaca, zasto bi jedan pomirljivi Melanchton digao glas protiv kneza i protiv cara. Protestantska akademija u Wittenbergu je nesto konkretno i zivo. Nju je trebalo spasavati. Tu je trebalo drzati zasta-vu protestantizma pa makar taj protestantizam bio dobro potsisan i makar morao na kraju da prizna papu kao vrhovnu glavu crkve. »Ratno stanje iza-zvalo je strah u dusama. Na nebu su se vidjali pri-jeteci znaci, na svima stranama su se dogadale ne-cuvene stvari; gromovi su udarali iz vedrà neba, iz zitnih vlati tekla je krv, u bozjim kucama duhovi su nocu galamili. Zabrinuta dusa Melanchtonova iz svega toga citala je sudbinu crkve. U zvijezdama je
107