u borbi protiv pape i kakav ce oruzan otpor njema-óki knezovi biti u stanju da dadu protiv cara. Njihov stav je mnogome zavisio od koristi, koji su imali od protestantizma da ocekuju za ucvrscenje svoga po-lozaja. Ali je nesumnjivo Luther uspjeo da dirne i u njihov ponos. Prilikom sabora u Augsburgu i agi-tirajuci za svoju stvar Luther je pisao izbornom knezu od Meinza:
         »Trebat ce da se upise u jednu historiju da se smije da trazi javno i bestidno da sabor tako prokune evangelicko ucenje kao da su u Njemackoj sami panjevi a u saboru sami maj-muni... Mi Nijemci necemo prestati da vjeru-jemo Rimú i njegovim Talijanima, dok nam ne prirede kupku i to ne kupku za znojenje, nego krvavu kupku. Glavar, taj fiorentinski rod, bi se radovao, kad bi se Nijemci medusobno zavadali. On bi se tad smijao u saku i govorio: Eto, vi, njemacke zivotinje, necete da me imate za gla-vara, pa sad imate. Ja nisam prorok, ah molim vas svu gospodu, budite na oprezu, nemojte da mislite da radite sa ljudima, kad radite sa njim i njegovima, nego sa samim davolima: jer tu stoje same prevare davola iza svega.«
    Ah Luther je i na drugi nacin umio da prido-bije sree knezeva za svoju stvar. On je trazio refor-mu crkvenog ustrojstva, kako bi crkva najvise od-govarala interesima njemackih knezeva. Sa prestan-kom redova i samostana, sa ukidanjem biskupske vlasti i oduzimanjem crkvenih dobara ojacala bi svjetovna moc knezeva. Luther je crkvenu oblast odijelio od svjetovne, sto znaci da je u svjetovnim stvarima crkvu podredio zemaljskim vlastima. On je u tome vidio i nacionalizaciju crkve. Rijesavanje
o	crkvenim stvarima nacionalizovane crkve vrsi se samo na nacionalnim saborima. Tako bi se izbjegla opasnost da se o unutrasnjim njemackim vjerskim stvarima raspravlja sa strancima, narocito Talijani-
34