testanti sa uzasom, kaze Sastrow. Melanchton u tome svome pismu dvorskom savjetniku otklanja od sebe sumnju, da hoce da pravi smetnje vladi i trazi samo uvjete za sporazum, koji bi bili koliko toliko prihvatljivi. »Volio bih pise Ranke, da Melanchton nije nikad pisao to pismo. Ono pokazuje dokle moze da dode jedan dobar covjek, kad ga ponesu trenutni odnosi«. U tome sporazumjevanju sa dvorovima, Melanchton je (u istome pismu Karlstadtu) iznio i svoje kriticke poglede na Luthera. On cini razliku izmedu svoga uvjerenja i svoje savjesti. On hoce da ostane pri svojoj vjeri, ali za sebe, mirno moze da primi katolicke obrede. Melanchton sam kaze za sebe, da ima od prirode nagon za poslusnost i pokor-nost. »Vec kao dijete, pise Melanchton sa najvecim sam veseljem pratio sve crkvene obrede«. Prema tome nema nikakvog razloga da Melanchton bude pro-tiv ponovnih zavodenja katolickih crkvenih ceremonia.
Protiv svih tih dvorskih pregovora i nagovora, ustupaka i kompromisa, protiv primirja, protiv po-lovicatosti, protiv pape, protiv Cara, protiv knezo-va, protiv Melanchtona, diga© je svoj odlucan glas Vlacic. Ovaj tvrdi cakavac, koji je dobro govorio ta-lijanski, koji je zivio u Veneciji, koji je zivotno bio srastao sa Talijanima, poznavao je Rim bolje od svih njemackih sanjalica. On je osjecao i znao da Rim nece popustiti, da Rim nezna za milosrde, i da Rim nikad nece priznati tuda prava, ako na to ne bude natjeran. U svojoj upornoj, tvrdokornoj borbi za re-formaciju, Vlacic nije racunao da moze nesto dobiti ili izgubiti, kao car, njemacki knezovi i protestantski teolozi, koje je borba bila vec umorila. Njegovo je uvjerenje bilo jace od zelje da zadrzi katedru i osi-gura materijalnu egzistenciju i krov nad glavom. Za manje od godine dana, u zimu 1548.—1549. on je sastavio i stampao cetiri spisa protiv interima. U nemogucstvu da preokrene Melanchtona, ma da je
109