i ironizatori podrzavali su najbolje odnose sa objek-tima svojih duhovitih ironija, rucavali su sa njima i zajednicki su se smijali tim paradoksima. Trebao je da se otpor, koji je svuda postojao, prenese i uhva-ti korjena u zemljama gdje ljudi vise cijene rijeci, i vezuju se za rijeci, kao simbole ideja i nacela.
    Kad je moc centralnih monarha rasla, i kad su kraljevi spanjolski, francuski i engleski uspjevali da se ucvrscuju uz pomoc papinu, da zakljucuju sa njima saveze i lige, prijateljstva i dobijaju pomoc njegovu u svojoj unutrasnjoj politici, otvoren otpor protiv pape u tim zemljama nije bio moguc. Samo su na njemackom terenu postojale neke sanse, bas zbog historijskog sukoba mnogostoljetnog, izmedu Germana i Rima, izmedu rimskih careva njemacke nacije i rimskih biskupa, izmedu barbarske snage zavojevackih ceta i fine diplomatske, latinske vje-stine, izmedu zivotnih energija centralne i sjeverne Evrope i dugog iskustva politickih borbi na apenin-skom tlu, izmedu prava pesnice i historijskih pisa-nih pergamentskih prava. Romanske zemlje imale su, napokon, svaka po nesto od staroga Rima: gra-dove, jezik, civilizaciju, tradicije, jedan zajednicki duhovni fond. Nacionalni ponos nije im bio vrije-dan od papa. Ako je francuski kralj bio u nekom savezu protiv pape, to je bila borba rodaka oko na-sljedstva ili oko granice. Sa Nijemcima je postojao neprestano vise ili manje otvoren sukob. Latinski jezik je bio narodu potpuno tud, kao sto im je bila i ostala tuda sva rimska civilizacija. Jedan Medici je uvijek imao sansa da ce postati rimski papa, bran-derburski ili saski knez nisu to nikad mogli da bu-du. A ipak su u crkvenom porezu njemacki gradovi imali znatna udjela i Heine sa ironijom spominje, da Luther nije nikako razumio u cemu se sastoji Tetzelova trgovina sa oprostima grijeha, dok je od utrzaka tih oprosta ipak gradena rimska katedrala.
    Ipak nisu sanse za uspjeh reformacije ni u Nje-
32