IV.	Vlacicevo djelo
Luthero
             proximus is; similem non ieret ora virum. Oderai incolumnem Germania Stulta: do-lebit sublatum colomen postmodo poste-ritas.
                         Fraxineus
    U nadgrobnim govorima i epitafima Vlacicevog doba, kao i uvijek, bilo je mnogo konvencijonalnog, u njima se redovno i pretjerivalo u hvaljenju mrtvo-ga. I u epitafu Johana Fraxineusa, Thiirinzana, Vlacicevog ucenika i prístase, pjesnika, bibliotekara, progonjenog Flacijaniste, mogio je biti uvelicavanja. Razumljivo je, da pjesnik i ucenik pjeva nesretnom ucitelju koji u progonstvu i bijedi umire, da takvog muza zemlja vise ne nosi. Prirodno je, da pjesnik iz-razava da je Vlacic bio najveci duh, veci nego sto se mogio ikad vjerovati, da mu nikad nije bila priznata njegova prava vrijednost. Njegov ucenik je smatrao za znacajno da istakne u tome epitafu i da je Vlacic bio skromniji i veci um od Strigela ili hesenskog barbara (Wiganda). Ali je u tim svojim izljevima ljubavi Fraxin pogodio dvoje: Luthero proximus is, da je Vlacic bio blizi Lutheru od svih drugih i da ce glupa Njemacka, koja je Vlacica mrzila dok je bio ziv i zdrav, u svome potomstvu zaliti za tim oborenim stupom.
7
97