Vlacicu je bilo mnogo teze sacuvati ideju, koju je stvorila Njemacka i koju je on imao u toku cije-loga zivota da brani od Nijemaca, od najuglednijih protestanata, od onih koji su sami ideju stvorili. U toku svojih trideset godina javnoga rada i borbe Vlacic nije ni za dlaku ustupio, nije pravio nika-kav kompromis, nije nikad za volju novca, poloza-ja, egzistencije, za volju zene, djece i obitelji, nji-hovog zivota i njihove buducnosti izdavao svoju ci-stu, ravnu idejnu liniju. Misao na bijedu, na bolest djece, na buducnost sinova, na njihovo skolovanje, sve je to zaokupljalo i njegovu glavu. Ali ni za tre-nutak nije pomisljao da radi tih stvari, radi svoje i njihove udobnosti, prekine svoju nacelnu borbu. Od svoga progona iz Jene on nikad nije imao manje od sedmore djece i nikad vise nije dobio neko stalno zanimanje. Sa cijelim tim coporom, sa svojim veli-kim folijantskim knjigama, jos uz to bolestan, slab, leden, proganjan od sviju, Vlacic se za ideju skitao petnajest godina uzduz i poprijeko cijele Njemacke, prelazio brda i rijeke, zivio na Labi, Sali, Dunavu, Majni i Rajni.
    Drugo veliko i znacajno obiljezje je njegova tez-nja za nezavisnosóu. On tu svoju nezavisnost, svoju duhovnu slobodu brani i cuva skrupulozno. Ljudi vr-lo cesto mijesaju pojam slobode i nezavisnosti sa pojmom vlasti i misle, ako su na vlasti (politickoj) da su time uvecali svoju slobodu. Vlacic je vrlo do-bro znao da biti na vlasti ili pri vlasti ne znaci uve-cati svoju slobodu, nego smanjiti je. U jednome mo-mentu on je bio na vlasti: tada kad je bio general-ni superintedent (kao neki nadbiskup) u Jeni. Ali se nista Vlacic nije tu promjenio. Premda je knez bio na njegovoj strani, on je odlucno branio svoju slobodu od knezevskog presizanja i on je u Jeni pao na pitanju slobode iskazivanja svoga uvjerenja i slobode stampe.
    Vlacic je pri svemu tome neobicno stvaran. Pro-
156