nja i izvodenja plana sa izdavanjem magdenburskih centurija. Na svom terenu i ako bi bio raspolagao sa suradnicima mozda manje intelektualne spreme, nego sto su bili urednici i pisci centurija, Vlacic bi bio razvio iste sposobnosti. Medu svima hrvatskim
i	slovenskim protestantima on je strsio svojim zna-njem, iskustvom, smislom za praktican rad i svojim karakterom. On je bio najizradeniji i najspremniji i Slovenci i Hrvati obracali su se uvijek za pomoc i savjet. Poslije protjerivanja iz Jene, i kad je trazio polje za vecu aktivnost, on je dolazio u Istru. Tada je vec imao gotove planove za rad. Poslije povratka pisao je (u ljeto 1563.) Beyeru:
        »Fui hac aestate Venetiis et in patria ac reperi homines mediocrites veritatis cupidos. In Carnia, Croatia, Carinthia, et finibus Styriae sic satis vera religio propagatur«.96.)
    U korespondenciji izmedu Matije Klombnera i baruna Ungnada Klombner izmedu 1561. i 1563. ne-koliko puta tvrdokorno, premda ne nalazi odziva, spominje i predlaze Vlacica, kao covjeka, koji moze da prevodi i pise protestatnske knjige na hrvatskom jeziku i koji moze da vodi citavo poduzece oko izda-vanja slovenskih i hrvatskih knjiga.97) Trubar bi trebao da ostane propovjednik, a Vlacic pisac i izdavac.
        »Zu dem schriftlichen Wort is niemants tauglicher derzeit als Illyricus. Er ist 20 meil von da in Isterreich purtig, khan guet khroba-tisch, die glagula und tschurulikha«. I zatim:
   96)	»Ovoga ljeta bio sam u Mletcima i u domovini i upoznao sam male ljude koji su zeljni istine. U Kranjskoj, Hrvatskoj, Koruskoj i u krajevima Stajerske vec se sada dosta siri prava vjera«.
   9T) Ivan Kostrencic, Urkundliche Beiträge zur Geschichte der protestatschen Literatur der Südslaven in den Jahren 1559.—1565., Wien, 1874., str. 62, 72, 75, 184.
207