Mozda je samo usporedenje zivota labinske gospode (zivota u ostalom skucenog i ogranicenog, skrtog i neveselog) i teske zivotne situacije tezaka, ribara i momara u Vlacicima, gdje zimi nema drva, nego se lozi smiljom, i gdje su ljudi siti samo ona dva mje-seca u godini dok traju smokve, mogio da rodi takvu misao o neminovnosti ljudske sudbine i o uzaludnoj borbi protiv ljudske gluposti, koja traje od Adama. Ma sta da su uradila Labinska gospoda, njihov zivot bi ostao skucen, ogranicen taman, jadan i neveseo. Ma sta da su uradili seljaci iz Vlacica, oni su ipak morali da upotrebljavaju smilj, kao oganj i kao svi-jetlo i da budu gladni deset mjeseci u godini.
    Vlacic se u svojim sjecanjima nikako ne vraca ni na oca ni na majku. Ulenberger tvrdi (str. 372.) da je Vlacic dosao na svijetlo svijeta infelici partu, nesretnim porodajem, pri cemu to ne znaci opet neku grdnju nego doslovno da je porodaj bio nesretan i da mu je u porodaju mati umrla. Oca je po Ulen-bergeru Vlacic izgubio u dvanajstoj godini (str. 373). Ove tragicne okolnosti njegova djetinjstva bile su od velikog znacaja za Vlacicev zivotni put. On je ostao rano sirota, da majku nije ni poznavao, a oca je izgubio jos kao mali djecak. Poslije smrti oceve Vlacic je proveo bar jos cetiri godine na Labinstini, zi-veci vjerojatno sad kod rodbine oceve u Vlacicima, sad kod rodbine majcine u gradu Labinu. Njegova konstitucija fizicka nije mogia biti bogzna kako jaka. Majka mu je umrla miada, on sam je umro u 55. godini, njegova su djeca mnoga umirala a i sin Matija, kasniji profesor nije dozivio mnogo duzi vijek od oca (roden negdje oko 1550, umro prije 1616., koje godine je izaslo drugo, posmrtno izdanje, njegovog medicinskog djela).
    Ako od roditelja nije naslijedio fizicku snagu i zdravlje, sto je odnio Vlacic iz Labinstine? On je mogao da promatra pet, sest godina zivot ocev i da oceve postupke upija u dusu. Izgleda da ga je otac
151