zadrzi. Oni mogu da propadnu fizicki i ekonomski, ali nece ici u kompromis, koji je za njih sramotan.
    U siromasnoj Istri Labinstina je najsiromasniji kraj, narocito njezin istocni dio. Kao ni izmedu Br-seca i Plomina, tako ni ovdje uopce nema polja, li-vada i suma. Samo krupno i sitno kamenje i nesto malo vinograda i smokava u ogradenim vrtovima i sive uljike. U koliko se priblizava Labinu, kraj postaje nesto zeleniji, ima vise sumaraka, vise vino-grada i polja mrsave zute zemlje. Naselja su vrlo malena i rijetka. Ali u cijelom tom siromasnom kraju nema i nikad ni je bilo prosjaka. Tu je svi jet osjet-ljiv, ponosan i poduzimljiv. 2ene ce skupljati ja ja, pa ce ih na ledima nositi sedam sati pjesice do Pule, muzevi ce plesti mreze i piti za dorucak toplu cistu slanu vodu i jesti kruh od jecma ili crveni od sirka, gorak i ostar brmec i rijetku kasu, lovit ce ribe, pioviti, odlaziti u sve Amerike i siati ustedevine kuci. Nikad oni nece izgubiti vjeru u uspjeh, samopouz-danje i ljubav prema radu. U svakom covjeku ima tu neka samostalnost, neka duboka vjera da je rad najbolja stvar u covjecjem zivotu i da rad i samo rad moze biti jedino spasenje.
    Labinjani, Labinke jos vise, su pobozan svijet. Ali dok se kod zena ta poboznost pretapa u vjer-nost, u postojanost i radinost, u odricanje, u najve-cu materinsku njeznost i dobrotu, kod muskaraca ona izaziva tvrdocu u zivotu, skepsu prema svijetu i neko vjersko sektastvo. Ljudi vjeruju u Boga i sumnjaju u popa i mnogi pop je vec iz labinskih sela netragom pobjegao od straha od onih ljudi, sto ne kunu, ne vicu, ne hvale se, ne isprsavaju se, ali koji su u stanju da mnogo vise urade, nego sto obecaju ili kazu. Poboznost izaziva u njima smisao za zrtvu i za pravicu. I ako treba da se brani velika pravica treba malu zrtvovati. Prije trideset godina jos su labinske bake ucile svoje unuke i ovakove pobozne pjesme o placu Mari je:
153