koji daju oportunisti buntovnicima protiv postojeceg poretka i vazecih doktrina u svima vremenima i kod svih naroda. Jos je iz Antwerpena Vlacic pisao:
    »Pericula et turbae crescunt: hostes exilium no-lis minantur sed in Deo speramus ... Sed Deus etiam ex medio leonum poterit eripere, ut et hactenus fecit«.8“)
    Izuzetno rijetka grada je sacinjavala njegovu dusevnost moralni zivot i volju. Grada tvrda i ne-salomljiva i pri tom eelicno cista. Sredina, dogadaji, ljudi mljeli su ga i mijesili, udarali, bacali, kovitlali sa njime, a on je u toj guzvi neprestano ostajao is-pravan i dignute glave, kao stup od bijelog istarskog vapnenca, koji odolijeva burama i olujama i sada i kroz vijekove.
    Sud povijesti bio je u prvo vrijeme za Vlacica negativan. To je bio sud katolicizma, protureforma-cije i sluzbenih protestantskih crkava u pojedinim zemljama Njemacke. Tek stopedeset godine poslije njegove smrti (1723) izlazi prva objektivna biografia o njemu, Ritterova. Tada veé je on rehabilitiran i u sluzbenoj protestantskoj crkvi. Njegova se slika vraca iz arhiva i stavlja na pocasno mjesto sveucili-sta u Jeni. Ali jos uvijek Nijemci ne mogu pravo da se pomire s time, da priznaju Vlacicu njegovu pra-vu vrijednost. Jedan Schleiermacherov ucenik, filo-zof i teolog Twesten, prodrmao je prije sto godina (1844) savjescu njemackih teologa, i malo zatim iz-laze dva sveska Pregerova (1859 i 1861) o Vlacicu, koja stavljaju Vlacica na pravo mjesto. Od tada po-zitivniji sudovi o Vlacicu se redaju. Ali nikad Nijemci ne mogu oprostiti Hrvatu Vlacicu da je on spa-
   80)	»Opasnosti i metezi rastu: neprijatelji nam pri-jete izgnastvom ali nadamo se u Boga ... Ali Bog moze da oslobodi i iz sredine layova, kad je do sada toliko uci-nio«.
174