brejskih i grckih rijeci i pojmova u njemu. Nastati ce pitanje o slobodi tumacenja pisma i oko toga, da li mora biti ispravno samo papino tumacenje.
    U svima krscanskim zemljama zapada bilo je zivo i jako osjecanje da ne postoji suglasnost izme-du ucenja biblijskog, misije prve krscanske crkve i rada sadasnje rimske crkve. U krilu rimske crkve vodena je borba o primatu rimkoga biskupa. Rim-ski biskupi (pape) opet vodili su vec nekoliko sto-ljeca borbu za primat crkvene vlasti nad svjetov-nom. Oni su bili daleko od toga da sire mir medu ljudima, zemljama i narodima, nego su svima sred-stvima politicke akcije, koja su upotrebljavana u tadasnjim politickim borbama na apeninskom polu-otoku, nastojali da dodu do novca, vlasti i politic-kog prestiza. Svaki pokret za obnovu crkve ugusi-van je tim sredstvima politicke akcije. Svecenici i svjetovnjaci koji se nisu pokoravali politickom uti-caju papa, bivali su podjednako iskljucivani iz crkve, i ako se mogio, ubijani ili paljeni zivi na lomaci. Bas na ovome prelomu vijekova pape su smatrali sasvim normalnima akcije, da svojim crkvenim po-lozajem i prestizom politickim osiguraju svojim si-novima ili rodacima politicka mjesta, gradove i do-hotke. (Do danas je u katolickoj crkvi ostala ova ekonomska kombinacija da mnoge obitelji stiéu imovinu i nasljedstva od rodaka svecenika i redov-nika). Oni su uvijek na nekoj od dviju zavadenih strana (kraljeva, gradskih republika, knezeva), ali nikad stalno na istoj. Crkva, pape, kardinali i biskupi, svecenici i redovnici postali su i u samoj Italiji predmet ismijehivanja, ironiziranja, kariki-ranja. Takav je ton i do danas ostao na evrop-skom jugu, ali juzni Evropljani, mozda zbog ljepote zivota na Sredozemnome moru, mozda zbog klime, mozda zbog klasicne lijenosti svoje, nisu nikad ovaj stav prema crkvi, sve do danas, uzimali ozbiljno i izvlacili iz njega zakljucke za svoje akcije. Kriticari
31