crkvene povijesti, cijom izradom je rukovodio kar-dinal Baronius, radeci punih trideset godina da bi djelo bilo stampano u 12 svezaka 1588.—1607. Ali bas ovo djelo je pokazalo znacaj Vlacicevog rada u jos boljem svijetlu.51)
   Vlacic je stvorio put kriticnom istrazivanju povijesti crkvene i svjetovne. Prelazeci preko legenda i tradicija, zasnovanih na pokomosti prema crkvi i poboznom primanju svakog tumacenja, koje dolazi od crkve, Vlacié otvara novi put historiji: put ka izvorima.55) Za svaki detalj koji je istrazivao, on je pomno i savjesno ispitivao izvore. Ima jedna mala rasprava njegova, tiskana u knjizi De translatione Imperii Romani ad Germanos, u kojoj Vlacic doka-zuje na osnovu kritike izvora stopu po stopu, da apostol Petar vjerovatno nije nikad ni bio u Rimu, a ako je bio, mogao je biti samo na vrlo kratko vri-jeme, a sve drugo, o njegovom dugogodisnjem bo-ravku u Rimu, o njegovoj mucenickoj smrti u Rimu
o	njegovom pokusavanom bjezanju iz Rima i vraca-nju u Rim poslije sastanka sa Isusom (Quo vadis Domine) — sve je to plod pobozne legende i maste. U velikoj crkvenoj povijesti istrazeno je koliko su ispravni izvori na kojima se zasnivala do tada crkve-na povijest prvih vijekova poslije Krista. Pisci cen-turija su mogli dokazati i to »na neoprovrgljivi na-cin«, kako kaze Preger (II., str. 456.), da su dekreti starijih rimskih biskupa, koji su trebali da poticu iz prvih stoljeca krscanske ere i na osnovu kojih se mogia utvrditi zakonodavna i sudska vlast rimskih biskupa, da su ti dekreti, u kasnijim periodima falsi-fikovani i podmetnuti. Oni su neispravnost tih osnov-nih dokumenata dokazivah jezicno (to nije bio kla-sican jezik rimskoga doba, nego iskvaren kasniji
    s<) Twesten, str. 17.
    5S)	Michel Nicolas, Nouvelle Bibliographie Générale, Tome XVII., p. 807, 1873.
m