gu, krajem 1548., kao poseban zakon za Sasku. Ta-ko je uz »veliki«, carski, interim, nazvan i augsbur-ski, nastao i drugi »mali« interim, saski, odnosno leipziski.
    Prilikom diskusije ovoga drugoga »malog« in-terima nastala su teoloska pitanja, da li nije od-stupanje od nekih formi ili odrzavanje tih formi pa cak i ucenja, stvar od sporednog religioznog znaca-ja. Tako je nastao spor o »adiaphori«, o neutralnim stvarima. Adiaphora je grcki pojam iz stojickih ucenja i znaci nesto sto po sebi nije ni dobro ni zio. Mireci se sa nekim formama katolickih obreda u malom interimu, protestantski teolozi su to oprav-davali time, da su te forme neutralne prirode.
    Vlacic je jos prije objave malog interima pisao protiv oba interima. On je nalazio da su protestanti kao neke vrste poklona ucinili ustupke katolicima u ovim stvarima: primili su tezu o slobodnoj volji i
0	potrebi dobrih djela za spasenje, pristali su da se vrati biskupima i vrhovnom biskupu njihova pri-jasnja sudska nadleznost, pokvarili su nauku o po-kajanju dodavanjem pokore i iskljucenjem vjere, primili su opet kao »neutralnu« stvar krizmu i zad-nju pomast, opet su zaveli postove i ako je Luther bio protiv njih, zaveli su opet latinski jezik u crkvi
1	»mjesto Lutherovih i drugih crkvenih pjesama gre-gorijansku dreku«, zaveli su opet misu, misne ha-ljine, svijece na oltaru, podizanje hljeba, »da bi sklo-nili neprijatelje da nas vise ne proganjaju, i da se, posto smo prije bili izgubljeni, a sad smo kapitulirali i predali se, kao pokajnicka djeca mozemo vratiti u krilo babilonske majke« (Narratio, str. 73—74).
    Vrlo znacajna, pri svemu tome, je okolnost da su odredbe interima bile obvezatne za protestante, a nisu bile obvezatne za katolike. Car je izveo neku re-formaciju reformacije, reformu Lutherovog prote-stantizma i nametnuo je silom svoje politicke, vojne i finansijske moci protestantima. Ali on nema te mo-
104