savao njemacku reformaciju od Nijemaca. G. Ka-verau u svome zbijenom clanku daje ovaj konacni zakljucak o Vlacicu: »Tesko je dati konacni sud o ovom neobicnom covjeku; nase priznanje njegovih izvanrednih znanstvenih djela, njegove neumome radinosti, njegovog nesavitljivog zara u odbrani ciste nauke, njegove vjernosti uvjerenju, koja je dale-ko od svakog oportunizma i odupire se svakom di-plomatiziranju, nase divljenje svemu tome, bori se sa nesklonoscu protiv ovog neumoljivog cenzora, protiv napadaca koji ne stedi ni licnosti svojih pro-tivnika, protiv covjeka, koji je sporove i pravdastvo ucinio elementom svoga zivota . . . Njegova borba protiv Rima pokazuje mrznju juznjaka koji je razbio rimske okove, ali u njegovoj borbi u vlastitom tabo-ru nema priznanja prava tudih licnosti i uvazavanja motiva, koji rukovode protivnike. Njegov vatreni zar za postovanje bozje istine izgleda hladan i bez ljubavi: i ondje gdje se covjek mora njemu diviti, osta je nam on radi toga tud«.81) Da, i onda kad se najsjajnije borio za njemacku stvar, on je ostajao Nijemcima tud.
    Ali kad su se Nijemci kasnije obazirali na to sto je zapravo ostalo od njemacke vjerske reformacije i tko je bio taj, koji je produzio Lutherovu liniju, nikoga nisu mogli naci osim Vlacica. Heidelberski kulturni historicar, narocito za doba protureforma-cije Eberhard Gothein pisao je prije trideset godina (1907) o Vlacicu:
    »Der letzte schöpferische Kopf unter den Reformatoren, Flacius Illyricus, unübertroffen an Talent, Fleiss, Reinheit und Unbeugsamkeit des Cha-
    81)	G. Kaverau, Flacius, Realenayclopaedie. Svezak 6, str. 91. 1899.
175