rale su tek da dobiju priznanje i primjenu u poje-dinim zemljama i gradovima. Pri toj primjeni nasta-li su veliki poremecaji u crkvenom zivotu. Pojedini evangelicki svecenici nisu htjeli da se pomire sa no-votarijama i promjenama, napustali su mjesta i odiabili u druge zemlje. Sa juga selili su se svecenici na sjever, sa zapada na istok. U juznoj Njemackoj bilo je protjerano 400 svecenika (Preger, I. knj. str. 12), na njihova mjesta su dosli drugi, koji su zaveli katolicke obrede i priznali papu kao vrhovnog gla-vara crkve. Oni koji su otvoreno ustajali protiv in-terima bili su progonjeni. Na glavu jednog nezado-voljnog superintendenta, Gaspara Adlera (Aquila), raspisana je nagrada od 500 forinta, kao za najopa-snijega hajduka. Rasuti, prognani svecenici donosili su u nove krajeve, u koje su dolazili, veliko uzne-mirenje. Izgledalo je, da se sada ponovno, na njema-ckom tlu, otvaraju progonstva pravih krscana, a prave krscane proganjaju slozno nasljednici starih rimskih careva, papa i car. Interim nije donio ono, sto je ocekivao car, primirje, nego uznemirenost. On nije bio prelazno stanje za sporazum, za crkveni mir, nego predigra jednog novog vjerskog rata.
    U izvodenju interima, saski izborni knez je mnogo zelio da pridobije protestantske teologe, na-rocito Wittenberg za interim. On nije njima jedno-strano nametao carski zakon, nego je pokusao da u okviru toga carskog zakona izradi neke vrste spro-vedbenu uredbu za primjenu zakona za Sasku. Ta uredba je trebala da bude donesena u sporazumu sa protestantima. Poslije mnogih savjetovanja i nate-y.anja na kraju 1548. (16 i 17 decembra) odrzan je od Vlacica mnogo napadani sastanak u Jiiterbogu na kome su bili saski knez Moritz i branderburski knez Joachim i prestavnici saskih teologa, medu njima i Melanchton. Tu su uglavljene tacke spora-zuma izmedu knezova i teologa, i stilizacija tih ta-caka je prosla kroz saski zemaljski sabor u Leipzi-
103