crkveno-latinski jezik), dokazivali su tu neispravnost i stilom (svi su dekreti, navodno iz raznih vijekova, pisani istim stilom i istim rjecnikom, tako da ih je jedna ruka pisala), i konacno u tim dokumentima se nije mogia naci nikakva pretstava konkretnih prilika i odnosa onoga vremena na koje su se oni odnosili. A u koliko ima konkretnih odnosa, ti su konkretni odnosi bili u tadasnje vrijeme drukciji nego sto je navodeno u tim dokumentima, cak su lica na vlasti bila u to vrijeme druga, nego sto je u dokumentima navodeno. Dokazi o neispravnosti ovih dokumenata rimske crkve bili su tako jaki, da je Rim brzo napu-stio svako dokazivanje njihove ispravnosti (Preger
H., str. 458).
    Slika vjerskog i crkvenog zivota prvih stoljeca krscanstva je vrlo privlacna. Kao sto mozemo mi danas kod posjete nekih katakomba ustanoviti onu bratsku jednakost prvih krscana u jednakosti svih grobova prvih vjekova, da bi se bogataski i plemic-ski grobovi poceli odvajati od ostalih, tek u trecem vijeku, kad vise nije bilo opasno biti krscanin i kad su novi krscani bogatasi i patriciji rimski unosili u krscanstvo i svoje staleske povlastice i na istaknu-tim mjestima katakomba dobivali mramorne grobo-ve, posebne kapele i grobnice, dok su obicni krscani ostajali u svojim zemljanim priklijetima, jedan do drugoga i jedan iznad drugoga u dugim uskim i vi-sokim hodnicima, — tako su i pisci centurija mogli da ustanove, da je crkva prvih vjekova bila demo-kratska, da su opcine crkvene imale sve jednaka prava, da je svaka opcina birala sebi ucitelja. U te-zim slucajevima sporova odlucivali su sinodi. Kad se negdje daleko pojavio ugledniji ucitelj, opcine su se njemu obracale, trazeci savjeta. Kao najstarija u Italiji, rimska crkva uziva poseban ugled, ali nikakvo prvenstvo. Tek u cetvrtom i petom stoljecu pocinju rimski patrijarsi da preotimaju vlast nad svim osta-lim crkvama. Izmedu patrijarha stvara se neki rang,
126