tiv knezeva (protestantskih) protiv svih svjetovnih gospodara. Melanchton ga je obiljezio kao covjeka koji dize narod na bunu protiv knezova:
    »Nam quod Illyricus vociferatur, potius vastita-tem fuisse faciendam in templis et metu feditionum terrendos Principes«.’1)
    On je pred vlastima bio obiljezen ne samo kao svadalica i nastran crkveni doktrinar, nego i kao covjek koji je spreman da digne narod na bunu protiv svjetovne vlasti. Vlacic se branio, da je onda kad je izrekao one rijeci otpora protivu vlasti, htio da upozori kler i knezove, za vrijeme interima na to, da ce se narod pobuniti, ako knezovi budu popust-Ijivi prema Rimu. Na svaki nacin, ni jedan njemacki teolog ni tada ni kasnije, nije sa njemackim carem i njemackim knezovima razgovarao na ovaj nacin, kako je to radio Vlacic. Mozda i zato, jer se niko od njih nije mogao da izdigne iznad njemackih sa-vremenih prilika kao on.
    Vlacic je bio vec u bijednom i bezizlaznom polo-zaju, kad se obracao na cara Maksimilijana. On nije trazio specijalnu audijenciju, nego se pridruzio ma-si, koja je u Augsburgu cekala da bude primljena od cara, i tu, u masovnoj audijenciji, stojeci, predao je caru knjigu sa posvetom. Ta posveta je bila isto-vremeno i molba njegova, da car sazove koncil pro-testantski, na kome bi se Vlacic mogao oprati od kleveta, optuzaba i prigovora, rehabilitirati, naci mira, utocista i zaposlenja. Ali ta Vlaciceva molba je jedna od najodvaznijih i najbezobzirnijih sto su ikad bile svetim rimskim apostolskim carevima habsbur-skim upucivane. I ona pokazuje koliko je dostojan-stven, slobodan, svijestan svoga prava i svoje vri-jednosti ostao Vlacic u najtezim danima svojim. Ta
    71) »Jer Ilirik propovjeda, da je bolje da crkve opuste, da bi se knezovi savladali time sto ce biti drzani u stra-hu od pobuna«.
158